Trenutno vrlo aktuelna tema u "jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu" je rehabilitacija negdašnjeg i već odavno počivšeg predsednika srpske Vlade u periodu nemačke okupacije, đenerala Milana Nedića. Polomiše se silna koplja oko toga da li neko ko je optužen, nikad osuđen, za vrlo teška krivična dela uključujući i progon i stradanje Jevreja, Roma i komunista u okupiranoj Srbiji zaslužuje rehabilitaciju. Iznose se različiti argumenti i za i protiv. Protivnici rehabilitacije zgroženi su činjenicom da je neko uopšte došao na ideju da pokrene pitanje rehabilitacije "zlotvora" koji je u saradnji sa nemačkim okupacionim vlastima odgovoran za progon i ubijanje na rasnoj osnovi. Zagovornici rehabilitacije kažu, i tu su u pravu, da Nedić zapravo nikada nije osuđen za dela koja mu se stavljaju na teret, da je samo uhapšen i kao pritvorenik, po zvaničnoj verziji, izvršio samoubistvo u zatvoru. Prateći tu logiku, rahabilitacija ni nema smisla, ali polazeći od pravne definicije političke rehabilitacije koja kaže "Sudska rehabilitacija je pravni postupak popravljanja štete nanesene neopravdano osuđenoj ili neosnovano uhapšenoj osobi" onda podnosioci zahteva za rehabilitaciju imaju osnova za istu. No, pravne i zakonske zavrzlame bih ostavio pravnicima, ali bih se sa malo više pažnje osvrnuo na društveno-istorijski aspekt vremena "stolovanja" đenerala Nedića kao i uporedivost ili neuporedivost sa vremenom stolovanja "gospodara Vučića".
Period između dva svetska rata u Evropi obeležilo je nekoliko značajnih događaja: 1) Versajska mirovna konferencija kojom je i zvanično označen kraj I Svetskog rata i na kojoj su sile pobednice (među njima i Srbija) dobile svoje "zadovoljenje" zbog strahota izazvanih ratom za koji su, praktično konsenzusom, okrivljene Nemačka i Austro-Ugarska. Austro-Ugarska je prestala da postoji, a Nemačka je ostala bez dela svoje teritorije. 2) Velika ekonomska kriza 1929. godine dovela je do propasti miliona širom sveta i 3) Uspon jedne nove idelogije, u Italiji nazvane fašizam, a u Nemačkoj nacionalsocijalizam ili skraćeno nacizam. Nacizam je u osnovi destruktivna ideologija koju je krasilo veličanje arijevske (prvenstveno nemačke) rase, nemilosrdnost prema svim protivnicima i želja za uništenjem svih "nižih rasa", primarno Jevreja i Roma, ali i slovenskih naroda. Na talasu ekonomske krize i tinjajuće frustracije Nemačke zbog poraza i poniženja u i nakon Prvog svetskog rata, u Nemačkoj se rodio pokret na čelu sa idejnim vođom, a potonjim kancelarom Adolfom Hitlerom. On je u Nemcima probudio osećaj superiornosti i želje za revizijom "nepravdi" koje su učinjene Nemačkoj, a sve igrajući na kartu teške ekonomske situacije u celoj Evropi i tezom da je neophodna revizija zaključaka Versajske mirovne konferencije. Agresivnom propagandom, zastrašivanjem i uklanjanjem političkih protivnika, ali i buđenjem naconalističkih osećanja u nemačkom narodu, HItler dolazi na vlast 1933. godine. Od tog momenta kreću ubrzani razvoj vojne industrije i pripreme za rat kakav svet do tada nije video. Pred Hitlerovim zahtevima za teritorijalnom ekspanzijom popuštale se i moćne Francuska i Velika Britanija, a o manje moćnim zemljama i da ne govorimo. Tako je Nemačka 1938. izvršila pripajanje (anschluss) Austrije i aneksiju dela Čehoslovačke (Sudetska oblast). Konačno, osokoljen i ohrabren povlačenjem svih relevatnih faktora u tadašnjoj Evropi, Hitler 1. septembra 1939. godine napada Poljsku čime zvanično započinje Drugi svetski rat. Za nepunih godinu dana pred naletom Hitlerove armije padale su Danska, Belgija, Holandija i nekada velika i ponosna Francuska. Čitava Evropa drhtala je pred moćnom Nemačkom (zvuči poznato?). Uz Japan i Italiju kao saveznike (Trojni pakt), činilo se da je Nemačka nepobediva.
Kraljevina Jugoslavija kojom je posle smrti kralja Aleksandra upravljao Knez namesnik Pavle Karađorđević i sama je bila oslabljena i rastrzana međunacionalnim i međustranačkim trvenjima. Uzevši u obzir i nedovoljnu oporavljenost od strašnih gubitaka iz Prvog svetskog rata, teško da se ikako mogla suprotstaviti pomahnitalom Hitleru. Imajući to u vidu, tadašnje rukovodstvo na čelu sa Knezom Pavlom, potpisuje pristupnicu Trojnom paktu u zamenu za nenapadanje. Činilo se da je to, u tom trenutku, jedini razuman korak. (verovatno bi Hitler napao Jugoslaviju i pored tog potpisa jer nije mnogo držao do dogovora sa "nižom rasom") Ipak, građani Srbije predvođeni delom vojne vlasti i podržani od strane zabranjene Komunističke partije uz "ohrabrenje" od strane britanske obaveštajne službe, organizuju velike proteste 27. marta 1941. na kojima traže raskidanje pakta i ostavku Vlade koja je pakt potpisala. Besni Hitler već 6.aprila na Beograd i Srbiju šalje armadu sa zadatkom da uništi sve što se uništiti može. Jugoslavija se raspada, formiraju se okupacione zone, nastaje ustaška NDH, komunisti izlaze iz ilegale i formiraju Narodnooslobodilački pokret, a ostaci Jugoslovenske vojske pod komandom Dragoljuba Mihailovića formiraju drugi pokret otpora nazvan Jugoslovenska vojska u otadžbini. Kako to obično biva kod nas Srba, ova dva pokreta su neko vreme imale istog neprijatelja, okupatora, da bi u nekom trenutku postali neprijatelji jedni drugima. Mladi Kralj Petar koji je u međuvremenu formalno preuzeo vlast i dotadašnja jugoslovenska Vlada beže u London i tamo će provesti čitav rat, a Nemačke okupacione vlasti na mesto predsednika Vlade Srbije postavljaju Milana Nedića.
U okviru monstruoznog Hitlerovog plana za "rešenje Jevrejskog pitanja" stradale su hiljade nevinih i u Srbiji. Pored Jevreja, stradali su Romi, ali i Srbi koji su masovno streljani u Kragujevcu, Kraljevu i ostalim stratištima. Po kasnijim iskazima i istorijskim zabeleškama, ideja Milana Nedića bila je da u meri u kojoj je to bilo moguće sačuva srspki narod od zatiranja. To što se nije protivio zatiranju drugih naroda na našem prostoru, svakako mu ne ide na čast, ali je veliko pitanje da li se moglo uopšte suprotstaviti Nemcima u paklenoj nameri da sa lica zemlje zbrišu čitav Jevrejski narod i sve što "kalja arijevsku rasu".
Danas nema Hitlera, nema rata, nema plana za rešavanje "Jevrejskog pitanja", ali ima jake Nemačke koja gospodari Evropom. Krajem osamdesetih godina prošlog veka došlo je da raspada tzv. socijalističkog bloka zemalja predvođenih Sovjetskim Savezom. Pad Berlinskog zida označio je i kraj hladnog rata i doveo do ujedinjenja Nemačke koja je posle Drugog svetskog rata bila podeljena na zapadni i istočni deo da bi bila lakše kontrolisana, da bi i Rusi i Amerikanci imali svoju zonu uticaja i da više nikad ne bi došla u situaciju da porobljava ostatak Evrope. Ne treba zaboraviti da je Zapadna Nemačka primljena u NATO samo nekoliko godina nakon završetka krvavog rata kao da nikad ništa loše uradila nije sa ciljem da bude brana komunizmu sa istoka pošto je komunistički SSSR odjednom postao veće zlo od nacističke Nemačke. Kraj hladnog rata označio je i kraj postojanja moćne SFRJ iz koje su nastale male nemoćne državice. Ujedinjenje Nemačke u veliku i ekonomski moćnu državu, anuliralo je sve razloge zbog kojih je bila podeljena. Nemačka je od dana svog ujedinjenja, pre svega zahvaljujući svojoj ekonomskoj snazi, počela da kontroliše sve veći broj država u Evropi. Pod njenim uticajem u družinu zvanu Evropska unija primljene su sve zemlje koje su bile verni nemački saveznici iz Drugog svetskog rata uključujući i Hrvatsku. Nemačka danas, kao i pred Drugi svetski rat, samo uz pomoć SAD, vedri i oblači Evropom. Određuje ko je podoban, a ko ne. Određuje ekonomsku politiku koju svi moraju prihvatiti. Ko ne prihvati biva razapet i izvrnut naglavačke (primer Grčke). Cepa teritorije drugih, suverenih zemalja, crtajući granice po svom nahođenju. Prvi put posle Drugog svetskog rata, nemačka vojska je 1999. godine bombardovala jednu nezavisnu evropsku zemlju koja se protivila cepanju sopstvene teritorije. Mehanizmom pridruživanja Evropskoj uniji, zemlje se drže u poluvazalnom odnosu i sistemom "štapa i šargarepe" teraju na prihvatanje "nove realnosti". Zar sve ovo ne liči na onu priču sa početka teksta o ekspanziji Hitlerove Nemačke i tome kako su svi drugi bili statisti? Kako je moguće da je Knez Pavle proglašen izdajnikom i kolaboracionistom jer je prihvatajući "novu realnost" pokušao da sačuva zemlju i narod, a danas se ista "kolaboracionistička politika" bliske saradnje i "slušanja Nemačke" proglašava velikim uspehom i napretkom u evrointegracijama? Kako je premijer okupirane Srbije koga je kontrolisao nemački Vermaht izdajnik i ratni zločinac, a današnji koji kaže da će "Srbija uraditi sve što od nje zatraži Berlin" reformator? Pritom, mislim da ni ondašnji premijer nije imao, a ni današnji nema mnogo manevarskog prostora za drugačiju politiku. Nemačka je tada bila najvažnija zemlja u Evropi i svi su popuštali pred njenim zahtevima, Nemačka je i danas najmoćnija zemlja u Evropi i svi popuštaju pred njenim zahtevima. Ni tada, a ni danas, Srbija nije dovoljno moćna da se suprotstavi politici koja se kreira u Berlinu (ili Vašingtonu) čak i ako je ta politika u potpunoj suprotnosti sa nacionalnim interesima, što je uglavnom slučaj. Tadašnja okupirana Srbija podeljena je pa su istočni deo zgrabili Bugari, Kosovo i Metohija su dati na milost i nemilost albanskim balistima, a ustaška NDH se proširila do Zemuna. Kakva je danas situacija? Baštinici lika i dela Ante Pavelića ponosni su deo "evropske porodice naroda" i ne propuštaju priliku da priprete Srbiji, bilo granicom na Dunavu, spuštanjem rampi za našu robu ili inicijativom za nekom rezolucijom u Evropskom parlamentu kojom se Srbi proglašavaju genocidnom formom nastalom greškom prirode. Kosovo i Metohija su van kontrole države Srbije i traži se od nas da "prihvatimo realnost" i priznamo svoju pokrajinu kao nezavisnu državu. Ili barem da uspostavimo odnos kakav je bio između dve Nemačke. Pritom, niko ne pominje da je Nemačka podeljena jer je bila organizator i realizator do tada neviđene kampanje istrebljenja čitavih naroda. Da je podeljena jer je uzrokovala rat u kome su stradale desetine miliona ljudi. Sve se to zaboravilo i oprostilo samo Srbi sa sebe nikako da skinu epitet loših momaka i uzročnika svih zala na ovim našim balkanskim prostorima.
Mi smo danas poslušni, možda najbolji đaci frau Angele. Mi smo bespovratno krenuli put evropskih integracija kojima se kraja i cilja ne vidi. Mi smo pristali da se izvinimo za sve što smo uradili i nismo uradili. Mi smo rekli da je nama Nemačka veći prijatelj od Rusije jer zaboga svi naši ljudi idu na privremeni rad u Nemačku, a ne u Rusiju. Mi smo danas zemlja koja zahvaljujući Nemačkoj ne zna gde su joj granice i kolika je teritorija koju kontroliše, ali se na večno prijateljstvo prema istoj zaklinjemo. (a kako je bilo u Nedićevo vreme?) Mi smo zemlja koja je srazmerno broju stanovnika ,posle Sovjetskog Saveza, položila najbrojnije žrtve za pobedu nad nacističkim zlom u Drugom svetskom ratu. Hitler nas je surovo kaznio i princip "sto za jednog" uveo jedino u Srbiji. Prvo što su fireru doneli iz okupirane Jugoslavije bila je ploča sa imenom Gavrila Principa iz Sarajeva. Šta nam to govori? Realnost tada i realnost danas su gotovo identične. Ponašanje vlasti u odnosu na moćnu Nemačku tada i danas identično. Razlika je jedino u tome što, na sreću, danasa nema holokausta i koncentracionih logora.
Možda drugačije ne može. Okruženi smo zemljama koje su (osim Bosne i Makedonije) ili u EU ili u NATO ili u oba saveza. Zapadni način rada, disciplina, poslovna organizacija i standard su svakako nešto čemu treba težiti. Ja nisam rusofil, čak sam možda bliži germanskom načinu razmišljanja, ali nikada ne mogu prihvatiti činjenicu da mi je kulturološki, verski, duhovno, bliži jedan Nemac nego Rus. Ne mogu prihvatiti činjenicu da mi je veći prijatelj onaj ko me kroz istoriju svako malo lupao po glavi od onoga ko to nije uradio nikad. Ne mogu da shvatim sve one koji danas sa zgražavanjem negoduju na zahteve porodica, organizacija i udruženja za rehabilitacijom određenih istorijskih ličnosti, a da se pritom zalažu za "prihvatanje realnosti" i činjenice da se protiv nemačkih zahteva ne može. Ne zalažem se za reviziju istorije, a još manje za aboliranje onih koji su okrvavili ruke. Ne sviđa mi se ni trend da je odjednom sve partizansko loše, a sve četničko dobro. Baš iz razloga izvesnog istorijskog uravnoteženja, smatram da sudski postupci za rehabilitaciju, oslobođeni ideoloških i političkih primesa, a zasnovani na istorijskim i društvenim faktima i bez prejudiciranja ishoda, mogu doprineti boljem sagledavanju prošlosti, a samim tim, možda drugačijem trasiranju budućnosti. Možda je to način da se, ako treba, u potpunosti suočimo sa greškama koje smo sami činili, ali i način da shvatimo da su neki ljudi u datim istorijskim okolnostima radili najbolje za državu i narod. Ako su Gering, Himler i ostali kreatori holokausta imali pravo na suđenje, ako nikome nije smetalo da Kurt Valdhajm, dokazano član SS divizija i zločinac, bude predsednik Austrije i generalni sekretar Ujedinjenih nacija, ako nikome, sem nama, ne smeta to što je Stepinac kandidat za beatifikaciju (sticanje statusa sveca), zašto je problem da pred našim sudovima proverimo da li su i kolike zločine činili ljudi koji su bili više marionete nego stvarna vlast u vremenu kada je, kao i danas, čitava Evropa slušala šta će reći Berlin?