петак, 25. децембар 2015.

Ricinus

Srbija je, nakon uspešne odbrane od državnog udara, poslednjih dana, što bi klinci rekli, " u spidu". Ubrzano se otvaraju putevi, pregovara sa investitorima koji čekaju u redu da dobiju odgovor u onoj kancelariji za brze odgovore, obnavljaju se pruge, kupuju vozovi, rekonstruišu bolnice i škole, niču šipovi Beograda na vodi... Milina jedna. Cela zemlja jedno veliko gradilište. Ministri pregaoci, svako u skladu sa svojim fizičkim i mentalnim kapacitetima, daju svoj doprinos svesni toga da nikad neće biti kao On, jedan, jedini, neponovljivi, ali voljni da se trude da svojim radom, zalaganjem i besomučnim uvlačenjem zasluže poverenje.
Tako je ministarka brzih pruga, putinovski rečeno, "liznula" premijera na jedno mesto, zahvaljujući mu se na tome što se prvi i jedini setio da je od Beograda do Pešte bolje putovati 3 nego 7 sati. Pod naletom stvaralačkog nagona, reče ona da se toga nisu dosetila ni ministarstva, kojima je to inače posao, ni inženjeri, ni zaposleni u Železnicama, već lično On. Ministar specijalista za čuvanje lekarske tajne pak reče da će obnovu svakog bolničkog WC-a u Srbiji nadgledati premijer lično! (koristiti ga neće pošto, ako je verovati Babiću, On za tim nema potrebu). "Svi osim dvojice" u Novom Pazaru davali su zdušnu podršku premijeru dodajući makaze za presecanje vrpce tokom otvaranja škole, vrtića i dijagnostičkog centra sa sve kompjuterima i ultrazvučnim aparatima kakvi nikada u istoriji nisu viđeni na ovim prostorima. ("aman, samo što samo ne radi" reče jedan lokalni očevidac istorijskog događaja) Ne zna se da li je jači aplauz bio kada je premijer obećao da će brinuti o svakom "Srbinu i Bošnjaku", ali i o svakom "Bošnjaku i Srbinu", kad je ponos Novog Pazara i ministar opšte prakse beležio istorijski momenat u kome se našao Novi Pazar ili kad su pomenuti naši prijatelji Abudabijanci koji su dali pare za školu, vrtić i dijagnostički centar koje država Srbija, a čiji je, barem prema poslednjim saznanjima, Novi Pazar još uvek deo, nije imala. To je istorija! To se pamti. Nema to veze ni sa predstojećim lokalnim ni sa pokrajinskim, a boga mi, ni sa republičkim izborima. A pogotovo nema veze sa stranačkom skupštinom vladajuće stranke zakazanom za februar naredne godine. I posle svega toga nađu se neki novinari i neki mediji koji rovare protiv vlasti, kritikuju i zanovetaju sa nekim pitanjima o izveštaju državnog revizora o tome kako se basnoslovne svote državnog novca troše na piće, čokoladice i reklamiranje i o tome kako nisu baš svuda i svima smanjene plate onomad kad se to moralo zbog fiskalne konsolidacije. Čista mržnja, ništa drugo. 
Evo ja javno priznajem da premijera ne mrzim. Moram, teška srca, da priznam da se sa nekim njegovim potezima i slažem. Čak i ne sumnjam u želju i motiv da neke stvari pomeri sa mrtve tačke, ali, sa ovakvom ekipom oko sebe, teško ili nikako to neće ići.
Znam da je stranačka skupština u februaru, ali ako vam je stalo do premijerovog zdravlja, prestanite da se gurate da mu ne biste napravili nešto što se u medicini zove megakolon, a megakolon moze da izazove pucanje kolona, a onda sav sadržaj izađe napolje i dovede do ozbiljnih posledica. 
Zato, predsedniče Vlade, ako osetite nadimanje stomaka i blagu mučninu, uzmite u apoteci laksativ (ricinus je najpoznatiji), popijte i ispraznite creva. Tako ćete se osloboditi nepotrebnih materija i opasnih parazita u crevnom traktu koji mogu ozbiljno da ugroze, kako Vaše, tako i naše zdravlje.

четвртак, 24. децембар 2015.

Svi smo mi za rehabilitaciju!

Trenutno vrlo aktuelna tema u "jednoj zemlji seljaka na brdovitom Balkanu" je rehabilitacija negdašnjeg i već odavno počivšeg predsednika srpske Vlade u periodu nemačke okupacije, đenerala Milana Nedića. Polomiše se silna koplja oko toga da li neko ko je optužen, nikad osuđen, za vrlo teška krivična dela uključujući i progon i stradanje Jevreja, Roma i komunista u okupiranoj Srbiji zaslužuje rehabilitaciju. Iznose se različiti argumenti i za i protiv. Protivnici rehabilitacije zgroženi su činjenicom da je neko uopšte došao na ideju da pokrene pitanje rehabilitacije "zlotvora" koji je u saradnji sa nemačkim okupacionim vlastima odgovoran za progon i ubijanje na rasnoj osnovi. Zagovornici rehabilitacije kažu, i tu su u pravu, da Nedić zapravo nikada nije osuđen za dela koja mu se stavljaju na teret, da je samo uhapšen i kao pritvorenik, po zvaničnoj verziji, izvršio samoubistvo u zatvoru. Prateći tu logiku, rahabilitacija ni nema smisla, ali polazeći od pravne definicije političke rehabilitacije koja kaže "Sudska rehabilitacija je pravni postupak popravljanja štete nanesene neopravdano osuđenoj ili neosnovano uhapšenoj osobi" onda podnosioci zahteva za rehabilitaciju imaju osnova za istu. No, pravne i zakonske zavrzlame bih ostavio pravnicima, ali bih se sa malo više pažnje osvrnuo na društveno-istorijski aspekt vremena "stolovanja" đenerala Nedića kao i uporedivost ili neuporedivost sa vremenom stolovanja "gospodara Vučića".
Period između dva svetska rata u Evropi obeležilo je nekoliko značajnih događaja: 1) Versajska mirovna konferencija kojom je i zvanično označen kraj I Svetskog rata i na kojoj su sile pobednice (među njima i Srbija) dobile svoje "zadovoljenje" zbog strahota  izazvanih ratom za koji su, praktično konsenzusom, okrivljene Nemačka i Austro-Ugarska. Austro-Ugarska je prestala da postoji, a Nemačka je ostala bez dela svoje teritorije. 2) Velika ekonomska kriza 1929. godine dovela je do propasti miliona širom sveta i 3) Uspon jedne nove idelogije, u Italiji nazvane fašizam, a u Nemačkoj nacionalsocijalizam ili skraćeno nacizam. Nacizam je u osnovi destruktivna ideologija koju je krasilo veličanje arijevske (prvenstveno nemačke) rase, nemilosrdnost prema svim protivnicima i želja za uništenjem svih "nižih rasa", primarno Jevreja i Roma, ali i slovenskih naroda. Na talasu ekonomske krize i tinjajuće frustracije Nemačke zbog poraza i poniženja u i nakon Prvog svetskog rata, u Nemačkoj se rodio pokret na čelu sa idejnim vođom, a potonjim kancelarom Adolfom Hitlerom. On je u Nemcima probudio osećaj superiornosti i želje za revizijom "nepravdi" koje su učinjene Nemačkoj, a sve igrajući na kartu teške ekonomske situacije u celoj Evropi i tezom da je neophodna revizija zaključaka Versajske mirovne konferencije. Agresivnom propagandom, zastrašivanjem i uklanjanjem političkih protivnika, ali i buđenjem naconalističkih osećanja u nemačkom narodu, HItler dolazi na vlast 1933. godine. Od tog momenta kreću ubrzani razvoj vojne industrije i pripreme za rat kakav svet do tada nije video. Pred Hitlerovim zahtevima za teritorijalnom ekspanzijom popuštale se i moćne Francuska i Velika Britanija, a o manje moćnim zemljama i da ne govorimo. Tako je Nemačka 1938. izvršila pripajanje (anschluss) Austrije i aneksiju dela Čehoslovačke (Sudetska oblast). Konačno, osokoljen i ohrabren povlačenjem svih relevatnih faktora u tadašnjoj Evropi, Hitler 1. septembra 1939. godine napada Poljsku čime zvanično započinje Drugi svetski rat. Za nepunih godinu dana pred naletom Hitlerove armije padale su Danska, Belgija, Holandija i nekada velika i ponosna Francuska. Čitava Evropa drhtala je pred moćnom Nemačkom (zvuči poznato?). Uz Japan i Italiju kao saveznike (Trojni pakt), činilo se da je Nemačka nepobediva.
Kraljevina Jugoslavija kojom je posle smrti kralja Aleksandra upravljao Knez namesnik Pavle Karađorđević i sama je bila oslabljena i rastrzana međunacionalnim i međustranačkim trvenjima. Uzevši u obzir i nedovoljnu oporavljenost od strašnih gubitaka iz Prvog svetskog rata, teško da se ikako mogla suprotstaviti pomahnitalom Hitleru. Imajući to u vidu, tadašnje rukovodstvo na čelu sa Knezom Pavlom, potpisuje pristupnicu Trojnom paktu u zamenu za nenapadanje. Činilo se da je to, u tom trenutku, jedini razuman korak. (verovatno bi Hitler napao Jugoslaviju i pored tog potpisa jer nije mnogo držao do dogovora sa "nižom rasom") Ipak, građani Srbije predvođeni delom vojne vlasti i podržani od strane zabranjene Komunističke partije uz "ohrabrenje" od strane britanske obaveštajne službe, organizuju velike proteste 27. marta 1941. na kojima traže raskidanje pakta i ostavku Vlade koja je pakt potpisala. Besni Hitler već 6.aprila na Beograd i Srbiju šalje armadu sa zadatkom da uništi sve što se uništiti može. Jugoslavija se raspada, formiraju se okupacione zone, nastaje ustaška NDH, komunisti izlaze iz ilegale i formiraju Narodnooslobodilački pokret, a ostaci Jugoslovenske vojske pod komandom Dragoljuba Mihailovića formiraju drugi pokret otpora nazvan Jugoslovenska vojska u otadžbini. Kako to obično biva kod nas Srba, ova dva pokreta su neko vreme imale istog neprijatelja, okupatora, da bi u nekom trenutku postali neprijatelji jedni drugima. Mladi Kralj Petar koji je u međuvremenu formalno preuzeo vlast i dotadašnja jugoslovenska Vlada beže u London i tamo će provesti čitav rat, a  Nemačke okupacione vlasti na mesto predsednika Vlade Srbije postavljaju Milana Nedića. 
U okviru monstruoznog Hitlerovog plana za "rešenje Jevrejskog pitanja" stradale su hiljade nevinih i u Srbiji. Pored Jevreja, stradali su Romi, ali i Srbi koji su masovno streljani u Kragujevcu, Kraljevu i ostalim stratištima. Po kasnijim iskazima i istorijskim zabeleškama, ideja Milana Nedića bila je da u meri u kojoj je to bilo moguće sačuva srspki narod od zatiranja. To što se nije protivio zatiranju drugih naroda na našem prostoru, svakako mu ne ide na čast, ali je veliko pitanje da li se moglo uopšte suprotstaviti Nemcima u paklenoj nameri da sa lica zemlje zbrišu čitav Jevrejski narod i sve što "kalja arijevsku rasu".
Danas nema Hitlera, nema rata, nema plana za rešavanje "Jevrejskog pitanja", ali ima jake Nemačke koja gospodari Evropom. Krajem osamdesetih godina prošlog veka došlo je da raspada tzv. socijalističkog bloka zemalja predvođenih Sovjetskim Savezom. Pad Berlinskog zida označio je i kraj hladnog rata i doveo do ujedinjenja Nemačke koja je posle Drugog svetskog rata bila podeljena na zapadni i istočni deo da bi bila lakše kontrolisana, da bi i Rusi i Amerikanci imali svoju zonu uticaja i da više nikad ne bi došla u situaciju da porobljava ostatak Evrope. Ne treba zaboraviti da je Zapadna Nemačka primljena u NATO samo nekoliko godina nakon završetka krvavog rata kao da nikad ništa loše uradila nije sa ciljem da bude brana komunizmu sa istoka pošto je komunistički SSSR odjednom postao veće zlo od nacističke Nemačke. Kraj hladnog rata označio je i kraj postojanja moćne SFRJ iz koje su nastale male nemoćne državice. Ujedinjenje Nemačke u veliku i ekonomski moćnu državu, anuliralo je sve razloge zbog kojih je bila podeljena. Nemačka je od dana svog ujedinjenja, pre svega zahvaljujući svojoj ekonomskoj snazi, počela da kontroliše sve veći broj država u Evropi. Pod njenim uticajem u družinu zvanu Evropska unija primljene su sve zemlje koje su bile verni nemački saveznici iz Drugog svetskog rata uključujući i Hrvatsku. Nemačka danas, kao i pred Drugi svetski rat, samo uz pomoć SAD, vedri i oblači Evropom. Određuje ko je podoban, a ko ne. Određuje ekonomsku politiku koju svi moraju prihvatiti. Ko ne prihvati biva razapet i izvrnut naglavačke (primer Grčke). Cepa teritorije drugih, suverenih zemalja, crtajući granice po svom nahođenju. Prvi put posle Drugog svetskog rata, nemačka vojska je 1999. godine bombardovala jednu nezavisnu evropsku zemlju koja se protivila cepanju sopstvene teritorije. Mehanizmom pridruživanja Evropskoj uniji, zemlje se drže u poluvazalnom odnosu i sistemom "štapa i šargarepe" teraju na prihvatanje "nove realnosti". Zar sve ovo ne liči na onu priču sa početka teksta o ekspanziji Hitlerove Nemačke i tome kako su svi drugi bili statisti? Kako je moguće da je Knez Pavle proglašen izdajnikom i kolaboracionistom jer je prihvatajući "novu realnost" pokušao da sačuva zemlju i narod, a danas se ista "kolaboracionistička politika" bliske saradnje i "slušanja Nemačke"  proglašava velikim uspehom i napretkom u evrointegracijama? Kako je premijer okupirane Srbije koga je kontrolisao nemački Vermaht izdajnik i ratni zločinac, a današnji koji kaže da će "Srbija uraditi sve što od nje zatraži Berlin" reformator? Pritom, mislim da ni ondašnji premijer nije imao, a ni današnji nema mnogo manevarskog prostora za drugačiju politiku. Nemačka je tada bila najvažnija zemlja u Evropi i svi su popuštali pred njenim zahtevima, Nemačka je i danas najmoćnija zemlja u Evropi i svi popuštaju pred njenim zahtevima. Ni tada, a ni danas, Srbija nije dovoljno moćna da se suprotstavi politici koja se kreira u Berlinu (ili Vašingtonu) čak i ako je ta politika u potpunoj suprotnosti sa nacionalnim interesima, što je uglavnom slučaj. Tadašnja okupirana Srbija podeljena je pa su istočni deo zgrabili Bugari, Kosovo i Metohija su dati na milost i nemilost albanskim balistima, a ustaška NDH se proširila do Zemuna. Kakva je danas situacija? Baštinici lika i dela Ante Pavelića ponosni su deo "evropske porodice naroda" i ne propuštaju priliku da priprete Srbiji, bilo granicom na Dunavu, spuštanjem rampi za našu robu ili inicijativom za nekom rezolucijom u Evropskom parlamentu kojom se Srbi proglašavaju genocidnom formom nastalom greškom prirode.  Kosovo i Metohija su van kontrole države Srbije i traži se od nas da "prihvatimo realnost" i priznamo svoju pokrajinu kao nezavisnu državu. Ili barem da uspostavimo odnos kakav je bio između dve Nemačke. Pritom, niko ne pominje da je Nemačka podeljena jer je bila organizator i realizator do tada neviđene kampanje istrebljenja čitavih naroda. Da je podeljena jer je uzrokovala rat u kome su stradale desetine miliona ljudi. Sve se to zaboravilo i oprostilo samo Srbi sa sebe nikako da skinu epitet loših momaka i uzročnika svih zala na ovim našim balkanskim prostorima. 
Mi smo danas poslušni, možda najbolji đaci frau Angele. Mi smo bespovratno krenuli put evropskih integracija kojima se kraja i cilja ne vidi. Mi smo pristali da se izvinimo za sve što smo uradili i nismo uradili. Mi smo rekli da je nama Nemačka veći prijatelj od Rusije jer zaboga svi naši ljudi idu na privremeni rad u Nemačku, a ne u Rusiju. Mi smo danas zemlja koja zahvaljujući Nemačkoj ne zna gde su joj granice i kolika je teritorija koju kontroliše, ali se na večno prijateljstvo prema istoj zaklinjemo. (a kako je bilo u Nedićevo vreme?) Mi smo zemlja koja je srazmerno broju stanovnika ,posle Sovjetskog Saveza, položila najbrojnije žrtve za pobedu nad nacističkim zlom u Drugom svetskom ratu. Hitler nas je surovo kaznio i princip "sto za jednog" uveo jedino u Srbiji. Prvo što su fireru doneli iz okupirane Jugoslavije bila je ploča sa imenom Gavrila Principa iz Sarajeva. Šta nam to govori? Realnost tada i realnost danas su gotovo identične. Ponašanje vlasti u odnosu na moćnu Nemačku tada i danas identično. Razlika je jedino u tome što, na sreću, danasa nema holokausta i koncentracionih logora. 
Možda drugačije ne može. Okruženi smo zemljama koje su (osim Bosne i Makedonije) ili u EU ili u NATO ili u oba saveza. Zapadni način rada, disciplina, poslovna organizacija i standard su svakako nešto čemu treba težiti. Ja nisam rusofil, čak sam možda bliži germanskom načinu razmišljanja, ali nikada ne mogu prihvatiti činjenicu da mi je kulturološki, verski, duhovno, bliži jedan Nemac nego Rus. Ne mogu prihvatiti činjenicu da mi je veći prijatelj onaj ko me kroz istoriju svako malo lupao po glavi od onoga ko to nije uradio nikad. Ne mogu da shvatim sve one koji danas sa zgražavanjem negoduju na zahteve porodica, organizacija i udruženja za rehabilitacijom određenih istorijskih ličnosti, a da se pritom zalažu za "prihvatanje realnosti" i činjenice da se protiv nemačkih zahteva ne može. Ne zalažem se za reviziju istorije, a još manje za aboliranje onih koji su okrvavili ruke. Ne sviđa mi se ni trend da je odjednom sve partizansko loše, a sve četničko dobro. Baš iz razloga izvesnog istorijskog uravnoteženja, smatram da sudski postupci za rehabilitaciju, oslobođeni ideoloških i političkih primesa, a zasnovani na istorijskim i društvenim faktima i bez prejudiciranja ishoda, mogu doprineti boljem sagledavanju prošlosti, a samim tim, možda drugačijem trasiranju budućnosti. Možda je to način da se, ako treba, u potpunosti suočimo sa greškama koje smo sami činili, ali i način da shvatimo da su neki ljudi u datim istorijskim okolnostima radili najbolje za državu i narod. Ako su Gering, Himler i ostali kreatori holokausta imali pravo na suđenje, ako nikome nije smetalo da Kurt Valdhajm, dokazano član SS divizija i zločinac, bude predsednik Austrije i generalni sekretar Ujedinjenih nacija, ako nikome, sem nama, ne smeta to što je Stepinac kandidat za beatifikaciju (sticanje statusa sveca), zašto je problem da pred našim sudovima proverimo da li su i kolike zločine činili ljudi koji su bili više marionete nego stvarna vlast u vremenu kada je, kao i danas, čitava Evropa slušala šta će reći Berlin? 

среда, 9. децембар 2015.

Sra..,pardon, stanje redovno!

Osuđeni kriminalac izbačen iz jednog rijalitija zbog fizičkog nasilja. Učesnica istog rijalitija izbačena sa imanja zbog "širenja verske i nacionalne mržnje". Onda je organizovan svojevrsan SMS plebiscit u kome su građani Srbije glasali za i protiv njihovog povratka na imanje. Naravno, izglasali su da onaj sa početka priče bude vraćen jer, narod mu je oprostio, a ko je "produkcija" da ne posluša narod. Neki zaludni tužilac koji nema prečeg posla nego da radi svoj posao vrišti i kuka na sva usta, ali, avaj, "produkcija" je ipak poslušala "glas naroda" jerbo se u demokratiji ne pitaju tužioci nego narod. Od sinoć, srce širokih narodnih masa ponovo je na mestu jer je izbacivanje gospodina kriminalca međ' obožavacima poljoprivrednih radova u okolini Beograda doživljeno kao nacionalna tragedija. Može biti da je i gledanost opala pa je "produkcija" videvši da je vrag odneo šalu, brže bolje, organizovala ovaj referendum o njegovom povratku. Sad kad se "prekrasni" vratio, svi Golumi mogu biti zadovoljni jer će dovoljno zaokupljati pažnju dokonog naroda serbskog koji neće imati ni vremena, a ni želje da se bavi tričarijama od života. Dakle, što bi se reklo "i vuk sit i ovce na broju". Jedino što meni smeta u ovoj priči što ovce ispadosmo mi koji imamo utopističku želju da živimo u normalnoj i pristojnoj zemlji u kojoj će nasilje, prostakluk, svakojake baljezgarije i demonstracija najnižih ljudskih poriva biti socijalno neprihvatljive kategorije. Ovce ispadosmo mi koji smo naivno mislili da jedan otužni rijaliti nije nešto što može pomoći osuđenom kriminalcu da na neodređeno odloži izdržavanje propisane zatvorske kazne. Ovce ispadoše svi oni koji su mislili da ako ozbiljan tužilac nađe da je odeređenim postupcima prekršen zakon te da ima razloga za pokretanje postupka, nema tog rijalitija i te "produkcije" koja to može ignorisati i o to se oglušiti. Ali, kao i mnogo puta do sada, prevarismo se. Ipak, nema kod nas tog tužioca koji se može izboriti sa "produkcijom" pogotovo ako se preko "produkcije" kreira naša stvarnost i oblikuje svest. I nema tog osuđenog kriminalca koji ne može odložiti zatvor ako je dobar sa "produkcijom". Ne bih se iznenadio da "produkcija" odluči da se rijaliti emituje neprekidno do 2018. kad se očekuje da više neće biti neophodne usluge zamagljivača stvarnosti jer će ona biti toliko lepa da će biti gre'ota zamagljivati je. 
Sve u svemu, stvarnost nam je ružičasta. Ko ne veruje neka gleda "poljoprivrednike" ili neka ide u šoping čim Mali pokači one svetiljke koje su toliko lepe da je šteta da čame u magacinu. Možda u šopingu sretnete i ministra vojnog koji siroma nastrada zbog nečega o čemu većina muške populacije fantazira samo ne sme da kaže. I tu dođemo do spoznaje kako je život nekome majka, a nekom maćeha. Onog osuđenog kriminalca koji čeka robiju i u međuvremenu bije, psuje, udara, lomi noseve ženama na imanju, produkcija izbaci pa ga nedugo zatim rehabilituje i, "zbog potrebe službe", vrati u ekipu. Veseli ministar Bata izlete iz ekipe samo zato što je javno priznao da, kao i svaki muškarac, ima izvesne seksualne fantazije, a niko iz "Produkcije" prstom da mrdne da ga rehabilituje. Svestan je te nepravde i Bata, ali je spreman da za podizanje gledanosti jednog drugog rijalitija, "One man show", podnese žrtvu izbacivanja nadajući se da će ga se, što bi rekao Ilija Čvorović, setiti na dan bezbednosti. Nama ovcama ostaje samo da gledamo, slušamo i glasamo. Neko SMS-om, a neko na izborima.

четвртак, 3. децембар 2015.

DRŽAVNI UDARNICI

U ovu društvenu kategoriju mogao bih svrstati dve grupe ljudi. Jedni su, shodno naslovu, oni koji izazivaju državne udare, dakle udaraju državu te su stoga državni udarnici, a drugi su oni koji rade (udarnički) opet za državu te su opet državni udarnici. I jedni i drugi su vrlo aktuelni poslednjih dana. Ovi prvi su nešto važniji samim tim što se zbog njih podiže čitav državni aparat, sva ministarstva, vojska i policija, mediji i svi oni kojima je na srcu "reformatorsko-europskounijsko-konsolidacijskobudžetsko-graditeljskokoridorski kurs" kojim ova zemlja ide. Umne glave koje hode zemljom Srbijom rekoše da je ugrožen premijer, da je ugrožena stabilnost zemlje, da "mafijaško-tajkunska" hobotnica pušta svoje pipke sve u želji da sruši i premijera i Vladu, a samim tim i bilo kakav oblik života u našoj zemlji. Pošto su ministar policijski, ministar pravedni, ministar sveznajući i ostali pomagači, uspešnom cirkusijadom sa ekrana ružičastih i ostalih televizija. sprečili najgore, ovom temom se više nećemo baviti. I premijer je rekao da državnog udara nije bilo, da sve treba što pre zaboraviti, na veliku žalost svojih vernih saradnika koju su za potrebe muzičko-scenskog spektakla "DRudar" angažovali i specijalne jedinice policije sa sve dugim cevima kao i profesionalne tumače bolničkih otpusnih lista, a sve u cilju što boljeg pozicioniranja pred januarsku stranačku skupštinu. I naravno, umalo da zaboravim, odbrane države od "mafijaško-tajkunske" hobotnice.
U ovu drugu, svakako brojniju, grupu, spadaju svi oni koji na ovaj ili onaj način dobijaju novac iz državnog budžeta. Među njima su oni koji svoje lične dohotke (čitaj plate) primaju iz ove vreće, oni koji svoje (OD)lične dohotke (čitaj platurine) primaju iz ove vreće kao i oni koji imaju velike koristi od državnog budžeta iako odatle ne primaju ni plate ni platurine. Trenutno najpopularnija grupacija su oni koji primaju plate jer njima neki drugi državni uposlenici koji primaju platurine spremaju novogodišnji poklon u vidu otkaza. Neće to biti običan otkaz već, kako kažu, otkaz sa dignitetom i otpremninom toliko velikom da će čak 3 godine zaredom moći deci da kupe novogodišnji poklon za ispod jelke ( negde do 2018. godine, posle toga je svejedno jer ćemo ionako svi živeti bolje). 
Ne treba biti mnogo pametan pa ukapirati da nam je državni aparat preglomazan, da javna uprava pati od viška zaposlenih i da su u javnim predizećima na platnim spiskovima ljudi koji ni ne znaju gde je zgrada u kojoj "rade". Sve su to činjenice kao što je činjenica i to da država ovakva kakva je ne može da finansira toliki državni aparat. Mere koje je Vlada sprovodila (umalo da kažem provodila) u cilju konsolidacije budžeta, uglavnom su se ticale, prvo smanjenja plata u javnom sektoru, a sada i smanjenja broja ljudi u istom. Ako je neko konačno uspeo da izbroji sve one koji sisaju državnu sisu, ako je uspeo da na kvalitetan i pošten način napravi strukturu zaposlenih u smislu stručne spreme, godina staža, kvalifikacija, radnog iskustva, onda će najavljeno otpuštanje zaposlenih iz javnog sektora imati smisla. Ali, ako sve ovo nije urađeno, a velika je verovatnoća da nije, onda će se sva ova seča svesti na puko smanjenje broja ljudi koji primaju platu iz budžeta što državi, sem trenutnog smanjenja budžetskog deficita, ne donosi ništa. Setimo se samo kako je čuveni ministar Tomica rešavao probleme u zdravstvu Srbije. On je čovek zabranio specijalizacije u cilju "racionalizacije" pa danas imamo manjkove lekara svih specijalnosti jer nove nismo pravili, a postojeći su otišli ili u penziju ili u Nemačku. Ako i ovo bude rešavano tako, onda smo ga ugasili. Ako ova "racionalizacija" otera sve one školovane i one koji znaju posao, a na njihova mesta ne dođe niko ili , što je još gore, u jeku neke predizborne kampanje ulete stranački vojnici školovani na Mića Nezbit vojnoj akademiji, onda će šteta po ovu zemlju biti ko Master Card, dakle neprocenjiva! Ako ova "racionalizacija" zaobiđe one koji su i bez znanja i bez zvanja zaposeli savetnička, sekretarska i portparolska mesta po javnim preduzećima samo na osnovu svoje vojne, pardon stranačke knjižice, onda smo zalud krečili. Ako ovu racionalizaciju "prežive" sve one golišave službenice sa diplomatskim pasošima kojima mašu kad god naprave neko sranje ili naprave novi selfi, onda će sve ovo biti još jedna eMeMeFovska šuplja priča. Nisam siguran da će ta metla o kojoj pričamo potkačiti sve one koji su ginuli za partiju do poslednjeg plakata ili one koji su višestruko uvećali svoj bankovni saldo na konto poslova sa državom. Nisam siguran da će se ukinuti apanaža svih onih koji su osetili tople majčinske grudi državne samo zato što su po vasceli dan govorili kako nam u istoriji nikad bolje nije bilo i kako "vakog" čoveka majka više ne rodi. 
Bio bih srećan da me, oni koji su za ovaj posao zaduženi, u potpunosti demantuju, ali u svetlu ponovnog otvaranja priče o onim vanrednim parlamentarnim kojih "neće biti", bojim se da će demantij izostati. 

уторак, 17. новембар 2015.

MuMiFikacija

Preživesmo i to. Danima, nedeljama smo grozničavo čekali nastavničko veće MMF-a da oceni, da proceni, da da sud o našim reformama. U danima koji su prethodili nastavničkom veću, ubeđivao nas vođa da nam je ekonomija u tako dobrom stanju da je povećanje plata i penzija izvesno. Kada je taj dan konačno i došao, indijanski poglavica čije ime u prevodu na srpski znači "onaj koji je veći MMF od MMF-a" saopštio nam je da će njega MMF teško ubediti da srpskim neradnicima značajnije poveća plate i parazitima od penzionera penzije. "Oni hoće"- govorio je, "ali ja neću. Eto, neću". Zbunjena srbindijanska javnost pitala se danima šta se to desilo. Zašto On sad neće? Čime smo ga to naljutili? Onda saslušasmo i predsedavajućeg nastavničkog veća MMF-a koji izdeklamova da postoji "prostor za izvesno povećanje plata i penzija, ali ne u meri u kojoj bi to Vlada želela". Opet zbun međ' običnim Srbindijancima. Šta priča taj čovek kad je poglavica rekao da su ljudi iz MMF njega molili da poveća plate i penzije, ali da on nije hteo. Kako ga nije sramota da laže plebs jer plebs bezrezervno veruje poglavici. Malo je falilo da se organizuju protesti protiv lažova iz MMF-a koji plasira takve dezinformacije. Oni će nama da povećavaju plate protiv volje našeg poglavice. E neće moći gospodo! Spremni smo da još jednom kažemo istorijsko NE belosvetskim lažovima i barabama. Taman pomislismo da je stvar rešena kad dođe ona čuvena konferencija za medije na kojoj poglavica reče "da su pregovori sa MMF-om bili jako teški, da se borio i aman molio da pristanu na povećanje plata vojsci i policiji, da je preklinjao da dozvole i povećanje plata profesorima univerziteta..." Sa depresivnim izrazom na licu i milion uzdaha u dramskim pauzama, saopšti nam ono što je cela zemlja Srbindijanska čekala: prosvetarima 4 %, zdravstvu 3 %, vojsci i policiji 3 %, profesorima univerziteta 2 % i penzinerima 1.25 %. Au brate, pa šta se ovde dešava? Više nikome ništa nije jasno. Ko je koga tu molio? Ko je hteo, a ko nije? Ko je klečao, a ko kolutao očima? I sam poglavica se glasno zapitao "šta se to sa nama dešava?". I on je u dilemi šta to nama nije jasno. "Šta biste vi hteli?", zagrmeo je, "ja klečim pred MMF-om zbog vas, a vi meni tako". Iz izvora bliskog Vladi koji je insistirao na aninimnosti saznali smo da je poglavica tog dana polomio četiri kvake na vratima u Vladi. Ovaj izvor navodi da je poglavica bio i besan, ali i tužan zbog neshvaćenosti koja je postala opšti trend. Svoju tugu je i javno podelio na novoj konferenciji za štampu kada je konstatovao da veći deo srbindijanske javnosti ne podržava reforme koje on sprovodi. I sam ću konstatovati da je strašno kakvi smo postali. Umesto da se radujemo i slavimo povećanje od 3 % mi kukamo što nam je prethodno uzeto 10 %. Umesto da se radujemo što nam Evropska komisija dala "jaku trojku" mi zanovetamo o tome da nas oni ustvari zajebavaju. Umesto da podržimo poglavicu u borbi protiv opakog MMF-a mi našli da budemo zbunjeni time što je MMF hteo, al' poglavica nije. I oni penzineri, umesto da daju punu podršku refromama tako što će poumirati i na taj način rasteretiti budžet i smanjiti fiskalni deficit, oni zanovetaju kako je 1,25 % malo. Malo, ha? "To vam je gospodo na penziju od 20 000 dinara celih 250 dinara. Šta sad kažete?"-zapušio je usta poglavica svima koji zanovetaju. Oštro i argumentovano, onako kako samo on ume. Pomenu on nakon toga da ćemo i neku taksu za televiziju plaćati koja će otprilike odneti to "povećanje", ali to je manje bitno. Ne treba sitničariti u trenutku kada Srbija po prvi put u svojoj istoriji neće vršiti rebalans budžeta. Osim one izmene zakona o budžetu kojom se omogućava isplata jednokratne pomoći prosvetarima. To ovi protivnici reformi zovu rebalansom, ali to je samo izmena zakona o budžetu. Ko razume, shvatiće. Potpuno razumem tugu našeg poglavice. On ne jede, on ne spava, on nema slobodan vikend ni godišnji odmor, a mi samo zanovetamo. Samo nešto žvaćemo. Ne shvatamo istorijski trenutak u kome se nalazimo. 
Evo ja priznajem da mnogo toga ne shvatam. Ja sam fakultet završio u roku, među prvima u generaciji sa visokim prosekom, ali ne shvatam. Ne shvatam čemu ona zajebancija sa MMF-om. Ako si hteo da povećaš plate i penzije, onda to uradi. Ne shvatam čemu monodrame tipa "ja ne dam i ja neću" pa onda "ja molio, ja kumio za vojsku i policiju". Kako god nekome čudno zvučalo, ono smanjnje plate od 10 % sam nekako progutao jer sam to posmatrao ka svoj doprinos finansijskoj konsolidaciji države. Osetio sam to smanjnje i to debelo, ali sam progutao. Ali, ove predstave, dramski elementi u svakom nastupu i ubeđivanje kako idioti koji u Srbiji žive ne razumeju Njegov geniji su mi preko... Ubeđivanje mučenog penzionera, dakle čoveka pred kraj životnog veka, da treba da se raduje jer "zna poglavica da to povećanje nije veliko, ali znači u psihološkom smislu jer je indikator oporavka" da je tih 250 dinara više u džepu vesnik njegovog boljeg života je u najmanju ruku degutantno. Svaljivanje odgovornosti za povećanje akciza na gorivo na RTS koji "troši ko Volga", pa se odnekud moraju naći pare jer dobri poglavica ne bi da globi narod sa više od 150 dinara, je smešno i tužno u isto vreme. E to iritira mislećeg stvora u ovoj zemlji. Nemojte nas više smatrati idiotima. Shvatamo mi i istorijski i ekonomski i politički trenutak u kome se nalazimo. Shvatamo i da svako od nas mora podneti izvesnu žrtvu zarad društvenih promena, samo vređa što mi izgibosmo od žrtvovanja, a društvenih promena nema. Umesto promena imamo istraživanja javnog mnjenja i konferencije za štampu što u Vladi što u Teškoj reči. Umesto nezavisnog sudstva imamo nevešto svaljivanje odgovornosti za "aferu helikopter" na dva vojnika koji su slušali naređenja svojih nadređenih dakle političara. Umesto racionalizacije u javnim preduzećima i najavljenog spajanja Koridora i Puteva imamo najavu epohalnog otkrića ministarke Zourane da ćemo putarinu plaćati popređenom kilometru. Vau! Umesto rešavanja kadrovskih problema u zdravstvu imamo domove zdravlja pune dece koje u jednoj smeni pregleda samo jedan pedijatar jer pedijatara nema i cirkus oko doktorke koja bi da menja pol jer ne bi u penziju bar do 80 godina. Umesto "korporativizacije" u državnim firmama imamo stranačku vojsku koja je ih je okupirala. Umesto slobodnih medija sa jasnim i transparentnim izvorima finansiranja i istraživačkog novinarstva imamo medije koji su pamfleti za promociju ovoga ili onoga u zavisnosti od toga ko će više para dati i polunovinare koji se na primitivan i ogavan način uvlače u dupe onome ko ih plaća. E to su društvene promene koje bi većina podržala. To su promene zbog kojih bih se ja lično žrtvovao i dao svoj doprinos čak i ako bi to značilo manje novca u mom kućnom budžetu. Kad nas vođa usmeri na put ovakvih promena, javno priznajem, podržaću ga iz sve snage.

четвртак, 22. октобар 2015.

UČITELJICA ISTORIJA, RAZREDNI KOSTOLOMAC I DIREKTOR UNES&CO

Imam utisak da se u čitavoj priči oko učlanjenja kosova u UNESCO vrši totalna zamena teza. Suština čitave priče oko tog članstva nije ni u dilemi da li Kosovo funkcioniše nezavisno od Srbije jer takva dilema ne postoji. Kosovo funkcioniše nezavisno od Srbije, ali to ne znači da je država pa još i nezavisna. Kosovo je još uvek medjunarodni protektorat i nema indicija da će u skorije vreme prestati da bude upravo to. Uostalom, izvesna potvrda nezavisnosti jedne države je i članstvo u Ujedinjenim nacijama na šta administracija u Prištini bez našeg priznanja ne može računati. Suština priče o članstvu u organizaciji Ujedinjenih nacija koja brine o svetskoj kulturi i nauci je u pokušajima da se golom silom falsifikuje istorija. Svestan je svako od nas da su velike sile davno odlučile da odvoje Kosovo od Srbije i da se mali tome ne mogu efikasno suprotstaviti, ali nameće se logično pitanje: zašto je onda esencijalno važno ugurati to Kosovo u UNESCO? Šta je to što ta kvazidržava, koja je upravo to, ne zato što je mi nismo priznali nego zato što nema atribute države, dobija članstvom? Rekao bih da dobija istoriju koju nema i priliku da od istorijskih građevina pokaže još nešto sem bunkera iz vremena Envera Hodže na severu Albanije. Pošto svoju istoriju i kulturu nemaju, a oni će je uz pomoć svojih prijatelja sa zapada, ukrasti. Kao da se istorija i kulturno-istorijsko nasleđe mogu dobiti dekretom ili članstvom u kojekakvim međunarodnim organizacijama koje odavno ne služe ničemu sem da se veliki iživljavaju na malima. Kao da vam istoriju mogu pokloniti Amerikanci jer imaju vojnu bazu, Nemci jer su glavna poluga Evropske unije, Crna Gora jer je Milo tako rekao ili Makedonija jer pokušava da dobije ime.
Suština je i u tome da je veća nepravda primiti Kosovo u UNESCO nego ga priznati kao nezavisnu državu. Još kad kao argument čujem da će "Kosovo kao članica UNESCO-a imati obavezu da brine o manastirima i crkvama" onda ta nepravda postaje još veća. Kao da su 2004. , pošto nisu bili članica, imali puno pravo da ruše crkve, pišaju po njihovim temeljima i manijakalno lome krstove sa kupola naših verskih objekata. Kao da će sad, odjednom, čim Kosovo prime u UNESCO svi ti objekti koji se vode pod "ugrožena kulturna baština pod zaštitom UNESCO-a" prestati da budu ugroženi. Čemu onda onoliki vojnici KFOR-a oko tih manastira i crkava? Od koga oni to čuvaju manastire i monaštvo? Od ono malo Srba što je na Kosmetu ostalo ili od ovih što će "imati obavezu kad postanu članica UNESCO-a"? U prilog toj tezi ide i uzdržavanje od glasanja za predlog da Kosovo postane članica i zemalja koje su ga priznale kao nezavisnu državu. Kojim su se to parametrima vodile te zemlje kad su smatrale da takav predlog ne treba podržati? Iracionalno bi bilo očekivati da glasaju protiv, ali i uzdržavanje nešto govori. Za predlog da Kosovo postane članica glasala su i neka egzotična ostrva iz Pacifika koja imaju po 1000 stanovnika od kojih nijedan ne zna ni gde je Kosovo ni gde je Srbija, ali zato znaju kako se zove američka vazduhoplovna baza u njihovoj blizini. Sve to ide u prilog tezi da je na delu samo pokušaj da se silom falsifikuje i otme istorija i ništa drugo. Važno je izbrisati trag postojanja srpskog naroda i srpske države sa Kosmeta. Važno je stvoriti utisak da smo mi, a ne oni, divlja horda koja je uzurpirala teritoriju i komoditet narodu koji je tu vekovima o čemu svedoči i "bogata kulturna baština" albanskog Kosova. O tome se ovde radi, a ne o pukom članstvu u nekoj medjunarodnoj organizaciji. 
Tačno je da se nejaka Srbija Briselskim sporazumom obavezala da neće ometati nastojanja Kosova da se učlani u medjunarodne organizacije, ali to ne znači da se neće protiviti falsifikovanju i otimanju istorije, a prijem Kosova u UNESCO bi značio upravo to. Neka ih i u Olimpijskom komitetu i u MMF-u, neka ih i u nekim regionalnim inicijativama, ali u UNESCO se sa tuđom istorijom i tuđim manastirima ne ulazi.
Naša je obaveza da pamtimo sopstvenu istoriju. Ono dobro da bi znali kako treba, a ono loše da ga nikad ne ponovimo. Istorija nije trenutak. Istorija se ne dobija bombama ili podrškom onih kojima nije smetalo ni pljačkanje muzeja Mesopotamije u Iraku ni divljanje džihadista nad drevnom Palmirom pa im ne smeta ni orgijanje divljaka nad srpskim manastirima i crkvama sve dok im Bondstil niko ne dira. Ono što ne mogu da promene je svest o tome ko smo i šta smo. Svest o tome da smo potomci Nemanjića ( a ne nekih Nimanija) koji su gradili Studenicu, Žiču, Mileševu, ali i Gračanicu, Dečane, Bogorodicu Ljevišku, Svete Arhangele... To je istorija koju mi sami moramo čuvati i negovati. Političke okolnosti se menjaju, ali istorija ostaje. Pošto trenutno ne možemo mnogo da utičemo na promenu medjunarodne politike, a ono im ne dozvolimo ni promenu istorije.

петак, 25. септембар 2015.

Чија су наша деца?

У мору прича о помахниталом Милановићу, смиреном Вучићу, граници, царини, мигрантима и које чему другом, претходних дана пажњу ми је заокупила вест да је двогодишње дете из једног београдског вртића  изашло напоље, изашло из дворишта, ходало улицом и ушло у аутобус ГСП-а. Возач аутобуса је видевши само дете у аутобусу, стао, позвао полицију и на крају се све добро завршило тако што је дете враћено у вртић из кога је изашло. Данас читам да је васпитачица која је била задужена за дете суспендована, против ње се води дисциплински поступак и вероватно ће остати без посла. То је најмања казна коју може да добије, рекао би неко, јер само пуком срећом није било никаквих последица. Дете је могло изаћи на улицу пред ауто, могло је пасти под аутобус и ко зна шта још, али није и хвала Богу да је тако. Одговорност васпитача и установе свакако постоји, али хајде да посматрамо ствари са више страна. 
У Београду, а вероватно и највећем делу Србије, број места за децу са којима располажу вртићи далеко је од реалних потреба. Из тог разлога велики број деце остаје без места у вртићу што прави велики проблем родитељима који немају друго решење те су принуђени да децу уписују у приватне вртиће који су далеко скупљи. Ионако многобројне групе додатно се увећавају тиме што поједини родитељи, користећи везе и познанства, уписују децу у вртиће иако маме или тате не раде или нису из краја у коме се вртић налази. Тако долазимо до тога да групе у вртићима садрже по тридесеторо или четрдесеторо деце што је далеко изнад предвиђеног оптимума за нормалан рад и често превазилази и капацитете самог вртића (25 душека за спавање на 35-оро деце). Још један велики проблем представља и недовољан број васпитача који о деци брину. Често се дешава да о групи од толико деце брину једна или две васпитачице. Држава је забранила запошљавање у јавној служби и тога се тврдоглаво држи само тамо где је већи број запослених неопходан, у вртићима и здравственим установама. У којекаквим агенцијама, дирекцијама или јавним предузећима број запослених расте из дана у дан јер су та тела страначки плен па ваља удомити армију заслужних. Ставите се онда у позицију онога ко 7-8 сати дневно треба да води бригу о тридесеторо туђе деце предшколског узраста. Да им подели оброке, да их исконтролише у тоалету, да их обуче или пресвуче, да спречи свађе и повреде и на све то да се бави и едукативним радом што би требало да буде један од примарних задатака. Лако? Ни најмање. Не оправдавам никога за случај који се десио, али покушавам да објасним да није сва кривица на васпитачици. У време кад родитељи долазе по децу ствара се неописива гужва. Деца трче радосна што иду кући, маса родитеља има неко питање за васпитачицу. Има и досадних родитеља који би да им васпитачица подноси извештај о дневним активностима њиховог детета па гњаве и даве до бесвести. Све скупа доприноси томе да се ствара метеж, попушта концентрација и пажња васпитача и долази до нежељених догађаја. Никоме од нас који имамо децу у вртићу не би било свеједно да нам се деси нешто слично. Свако од нас би, вероватно, у први мах био бесан, љут и разочаран, а због премотавања у глави шта је све могло да се деси и престрављен. Ипак, размислите да ли је сва кривица и одговорност на васпитачици којој прети отказ. На улазу у двориште вртића у који иду моја деца постоји капија која поред стандардне браве има и полугу на висини која је за децу недоступна. Повлачењем полуге отварање капије постаје немогуће. Небројено пута ми се десило да када дођем по децу видим да полуга није повучена. Ко је зато крив? Јел проблем повући полугу, забравити капију и на тај начин онемогућити детету да изађе из дворишта вртића? Није, наравно, али маса родитеља, због журбе, неразмишљања или немара то не уради. У конкретном случају, дете у гужви изашло из вртића, капија била откључана, отворило је и изашло на улицу. 
Питам се, да ли могуће да никоме није било чудно да види двогодишње дете како шета улицом. Да ли је могуће да се нико није запитао шта мало дете само ради на станици ГСП-а? Пише штампа да је дете у аутобус ушло за неком женом која је водила своје дете, а она у аутобусу само констатовала да дете није њено. Дакле, дете због непажње васпитачице изађе из вртића, због некога ко није забравио капију изађе на улицу, хода улицом 300-400 метара, по информацијама из новина, пређе на другу страну улице до стајалишта аутобуса, уђе у аутобус са непознатом женом и све то никоме не буде чудно до момента док возач не уочи уплашено дете у патофницама како тумара по аутобусу.
Где смо ми у целој тој причи? Где су сви они којима није ништа необично да виде двогодишње дете како прелази улицу? Где су сви они које мрзи да забраве капију? Где су сви они који због мера штедње не запошљавају довољан број васпитача? Где су сви они који својим бесмисленим питањима обасипају васпитаче који сами брину о великом броју деце? Где су сви они који из обести и зато "што знају некога" уписују децу у вртић и тиме додатно увећавају ионако велике групе? Има ли одговорности било кога од напред побројаних у оваквим ситуацијама или ће за немио догађај цех платити само непажљива васпитачица тако што ће остати без своје "енормне" плате од 40 000 динара? Први сам за то да у овој земљи профункционише систем у коме се тачно зна ко шта ради и ко је за шта одговоран па следствено томе да се онај ко ради како треба награди, а онај ко забушава казни, али само кажњавање појединца без промене неких других ствари неће помоћи. 
Спадам у категорију родитеља који без страха воде своју децу у вртић. Дивим се васпитачицама које брину о мојој деци. Старија је у групи са четрдесеторо, а млађа са тридесеторо деце. О њима у смени брине по једна васпитачица. Поред свих текућих обавеза, да их сачувају, пресвуку и нахране, они и уче песмице, уче географске појмове, помало вежбају математику, решавају ребусе и загонетке, воде их у двориште и надзиру на љуљашкама и тобоганима. Запитајте се колико тога радите ви са својом сопственом децом. 
Погледајте око себе и ако видите мало дете како шета улицом, приђите му, склоните га са улице и потражите помоћ, можда је изашло дворишта своје куће или вртића. Свако треба да води рачуна о својој деци, али су сва наша деца наша заједничка брига. Сви смо слаби на њих, желимо им сву срећу овог света, али разумимо понекад и оне који о њима брину кад ми нисмо ту. 
Уз саосећање са родитељима чијем се детету десило ово што се десило, апелујем на све одговорне да се овако нешто никада и нигде више не понови! А да се не би поновило потребан је рад и труд свих нас, целог друштва. Само ако свако у свом домену буде дао допринос, имаћемо довољно вртића, довољно васпитача, а деца ће нам бити безбедна и сигурна.

П.С. Велики поздрав и велико хвала свим васпитачима вртића "Петар Пан" на Вождовцу.

петак, 18. септембар 2015.

Ginekologija i оно друго

Danas je u Beogradu počeo međunarodni kongres ginekologa i opstetričara Srbije, Crne Gore i Republike Srpske. Ne znam kud su se akušeri deli u međuvremenu, ali dobro. Kongres koji je posvećen unapređenju zdravlja žena, rađanju i novim medicinskim metodama, kako i dolikuje otvorio je grobar koga neki znaju i kao muža one žene što ima fondaciju koja se puni parama iz nepoznatih izvora pa onda od toga zida porodilišta ili ti "opstetričarske ustanove". I reče on prilikom otvaranja da su ginekolozi oni koji brinu o zdravlju žena ,ove druge, opstetričare nije ni spominjao, ne može valjda da izgovori pravilno. Reče i da ginekolozi treba da se potrude da nam žene budu zdrave i da rađaju decu kako bismo izlečili višegodišnju bolest u narodu poznatu kao "bela kuga". Nije tom prilikom spomenuo, ali to se valjda podrazumeva, da je država za ove 3-4 godine rešila sve druge probleme i da je ostalo još da se ginekolozi i oni drugi dozovu pameti pa da konačno imamo više novorođenih nego umrlih. 
Прво, држава је ефикасно решила проблем незапослености тако да свака млада жена у репродуктивном добу може лепо да се запосли, оствари права која јој по закону припадају и роди дете. Друго, кад се запосли, не мора да брине како ће послодавац гледати на њену жељу да постане мајка. Све је то држава лепо регулисала. Она која у овим ружичастим временима без стреса, кредита у швајцарцима и других проблема које друге, мање и лошије организоване земље имају, остане трудна, има право на трудничко, а касније и породиљско одсуство (да не кажемо боловање јер трудноћа није болест) које ажурна држава исплаћује у дан. Они који кажу да те надокнаде касне по 3-6 месеци су злобници који покушавају да умање значај и величину прогреса постигнутог последњих година. Онда лепо, свака трудница, без заказивања, чекања и других непријатности, иде на преглед у дом здравља или болницу где има сасвим довољно лекара (мислим гинеколога и оних других) и сестара тј. бабица тако да тамо нико не пада на нос од посла  и све функционише савршено. Држава редовно обнавља кадар те они који причају да у појединим домовима здравља лекари прегледају по 30-40 жена дневно или да доктори у болницама дежурају 7-8 пута месечно јер нема довољно лекара, шире дезинформације у циљу, знате већ, да се не понављам. О лажовима који просипају неистине да су плате у здравству мале нећу ни да причам да им не бих давао на значају. Кад се све то лепо обави, трудноћа прође како треба, дође време за порођај, а све наше будуће маме крену да се породе у наша дивна, чиста, миришљава и затегнута породилишта која су пре неки дан окречена, пре 7 дана им је промењена столарија, а плочице и санитарија, ево нема месец дана како су стављени, тамо налете на ове о којима причаше гробар са почетка текста. Дакле, гинеколози, узмите се у памет и попут државе, радите на себи, марљиво, предано и у циљу излечења болести зване "бела куга". Ви сте најслабија карика система јер држава је, што је до ње било, испунила. Тамо где није стигла држава, стигла је фондација, али и то је државна институција па му дође на исто. Памет у главу и порађајте те жене чија деца после имају све благодети и погодности почевши од врло приступачне беби опреме, обуће, одеће и осталих потрепштина до вртића у којима има сасвим довољно места за сву нашу децу о којој брине сасвим довољан број васпитачица јер неистина је да држава не дозвољава запошљавање још васпитача у циљу редовне и адекватне бриге о деци чија је будућност у овој земљи прогреса загарантована. Па не би ваљда онолики народ из Сирије запуцао код нас да је тако лоше к'о што се прича.
Елем, драге маме, тате и они који то планирате да постанете, не постоји ништа лепше од тога на овом свету. Оно што је најважније је да нашој деци пружимо љубав и срећно детињство, а то у највећој мери зависи од нас самих. Знам да је тешко, некад чак и немогуће задовољити све потребе наше деце, али не дајте да вас то обесхрабри. Будимо истрајни,  храбри и чувајмо нашу децу. Ови што нам сваког дана машу са ТВ екрана то свакако неће чинити уместо вас.

П.С. 1. Овим путем и овом приликом желим да изразим своју захвалност лекарима (Рајку посебно) и особљу гинеколошке болнице и породилишта КБЦ "Др Драгиша Мишовић" где је на свет дошло моје двоје деце, а треће би требало на истом месту свет да угледа за неких месец и по дана. Светао су пример како треба да изгледа једно породилиште. Хвала им до неба!

2. За оне који се питају шта су ове хијероглифе у другом делу текста, објашњење, то је ћирилица, званично писмо у држави Србији. Ћирилица која умире и коју заборављамо, а коју нам је Вук у аманет оставио. Вук Караџић, објасните деци ко је био тај бркати чика, можда им затреба у животу.

уторак, 15. септембар 2015.

EUropske seobe

Ne prestaju pokušaji da se kriza sa navalom migranata u Evropu razume, objasni, pronađu krivci i svako već ima neku teoriju o tome šta su uzroci svega toga. Jedino se sa rešenjima oskudeva tj. rešenja nema. Pitanje je zašto ga nema. Usudio bih se reći da ga nema iz nekoliko razloga. Evropa je duboko podeljena po svim mogućim pa i mnogo lakšim pitanjima te nema razloga da ovako kompleksan i težak problem bude izuzetak. Evropa je navikla da svoja rešenja nameće, "uteruje" milom ili silom. Implementacija bilo kakve zamisli iz Brisela išla je lako jer su sva ta "rešenja" nametana zemljama koje nisu bile deo EUropskog bloka pa je šargarepa u vidu perspektive članstva u klubu odabranih prilično dobro funkcionisala. Danas, EUropa, čitaj Nemačka, ima problem jer ono što je smislila mora da nametne zemljema koje su članice EUropske unije. I svi znamo da je jedan od uzroka ove seobe neuspela setva demokratije i ljudskih prava koju su ratari iz Brisela i Vašingtona pokušali da obave svojim borbenim avionima i krstarećim raketama, ali, tako je kako je i sad se valja nositi sa posledicama. A posledice su ljudi koji beže od rata i haosa, ali i ljudi koji traže bolje i lepše mesto za život. Na delu je svojevrsna seoba naroda. Milioni ljudi napuštaju svoje domove i idu ka EUropi. Neki, nažalost, nikad ne stignu do cilja jer Egejsko i Sredozemno more znaju biti nepremostiva prepreka. A šta radi EUropa, ta riznica lepote, ljubavi, solidarnosti i prosperiteta? Zasedaju umne glave briselske svaki dan. Zasedaju i mozgaju šta da rade. Grci se ponašaju kao polupropusna membrana koja propušta u jednom smeru. Makedonci pendrecima teraju ljude ko ovce da što pre stignu do granice sa Srbijom. Mađari podigli žičanu ogradu, zamandalili prugu i auto-put, instalirali vojsku na granicu sa Srbijom i doneli zakon po kome svako ko pokuša ilegalno preći granicu ima biti streljan. Nemci reaktivirali granicu sa Austrijom, a Austrija sa Mađarskom. Česi markerima numerišu ono malo ljudi što je do njih stiglo, Slovaci traže krštenicu da bi neko ušao u njihovu zemlju, a Poljaci neće ni da čuju da ijedan Sirijac ili Avganistanac kroči na tlo Poljske. Britanija koja je vodom odvojena od ostatka kontinenta više brine o Džeremiju Korbinu nego o milionima migranata, a Francuska po navici izgubljena kad god je Nemačka moćna. Jesam li nekog zaboravio? A, da, Srbija. Gde smo mi u svom ovom haosu? Mi se, po rečima nameštenika iz Brisela, držimo mnogo bolje nego neke članice EUropske unije. Mi smo, rekoše, svetao primer kako se postupa sa ljudima u nevolji. Nemamo više smeštajnih kapaciteta, za kupovinu hrane i vode za migrante aktiviramo budžetsku rezervu, parkovi nam liče na deponije, ali mi smo postigli da tapšanje po ramenu od strane nameštenika iz Brisela postane čvrsto i kontinuirano. Za početak dosta. Šta ćemo kad Mađari počnu da vraćaju ljude sa granice u Srbiju, kad Hrvati urade nešto slično, nema ni veze. Dobili smo istorijsko tapšanje po ramenu. I to pet puta samo od Frau Anđele. O ostaloj sitnoj EUropskoj boraniji da ne pričam. Dok ih premijeri Češke, Slovačke, Danske, a posebno Mađarske ne donose do dupeta, naš premijer pažljivo sluša i marljivo radi. Bio je kod Frau Anđele da mu kaže šta da radi sa migrantima, sad ide u Vašington da proba ponovo da upozna Bajdena ne bi li mu ovaj rekao šta da radi sa Rusima koji postaju nepodnošljivo prisutni na svetskoj sceni. Kad se vrati iz Vašingtona, očekujemo istorijsku odluku o tome da li će biti redovnih vanrednih parlamentarnih izbora koji se kod nas održavaju čim podrška vladajućoj stranci padne ispod 123 %. 
Da ne bude zabune, ponosan sam i srećan što nismo kao Mađari. Hvala Bogu što te ljude tretiramo kako dolikuje ljudskom biću i što im ne otežavamo ionako tešku situaciju. Biti čovek i biti čestit važnije je od svih briselskih šargarepa i tapšanja po ramenu, ali ne mogu, a da ne primetim licemerje onih koji nas tapšu po nejakim plećima.
Ono što se dešava u Evropi poslednjih meseci nepodnošljivo podseća na jedan drugi period evropske istorije. Ne možete da ne doživite svojevrsan "deja vu" kad vidite ljude u kavezima, žičane ograde, naoružane vojnike sa psima koji kruže oko grupe ljudi sa malom decom u naručju, vagone u koje se ljudi guraju pa odvoze negde drugde... Ne možete, a da se ne zapitate jel 1939. ili 2015. godina. Ne možete da ne osetite empatiju prema čoveku sa detetom koga obesna fašistkinja u liku mađarske novinarke sapliće dok beži od pomahnitale mađarske policije. Ne možete, a da se ne zapitate beše li Mikloš Horti istorijska ličnost ili reinkarnacija. Ne može, a da vam ne bude muka kad vidite kako oni koji nama drže lekcije o jednakosti, ljudskim pravima i civilizacijskim normama tretiraju ljude kao smeće. Ne mogu da kažem ni kao životinje jer su prava životinja vrlo jasno regulisana EUropskim zakonodavstvom. Nemačka opterećena svojom prošlošću još uvek ne podleže pritiscima desničara i prima migrante, ali je pitanje trenutka kada će se to desiti. Hrvatskom gospodarstvu poznatom po gostoljubivosti i toleranciji u predizbornoj godini neće puno trebati da na granicu pošalje bojovnike koji bi branili "Kršćansku EUropu" od migranata i pride od Srba agresora. Na kraju će ti nesrećnici biti zarobljeni na ovom našem parčetu zemlje bez doma, bez novca i bez perspektive ko i sami što smo. Niko da podseti premijera susedne nam zemlje da je i Hitler branio hrišćansku EUropu samo od Jevreja, a ne od muslimana. Niko da podseti Poljake da su Varšavski geto i Aušvic bili na njihovoj teritoriji. Niko da podseti Norvežane odakle potiče izraz "Kvinsling". Niko da pomene Francuzima da ih je zabijanje glave u pesak 1938. i 1939. dovelo do "svastike" na Jelisejskim poljima 1940. Evropa je tada doživela potpuni debakl time što je svako gledao svoja posla. NIje rešenje ni u kvotama ni u nasilnom naseljavanju migranata. Nije rešenje u tome što će migranti ostati u Srbiji zbog nemogućnosti da odavde mrdnu dalje. Nije rešenje u besomučnom zasedanju u zgradi na Trgu Roberta Šumana u Briselu. Rešenje je u lečenju uzroka bolesti. Rešenje je pomoći razorenim državama da ponovo postanu funkcionalne, a ne i dalje besomučno istrajavati u pokušajima smene režima koji nije po volji Vašingtona. Dok se to ne desi, pomoći ljudima koji putuju hiljadama kilometara jer u Evropu uskoro stiže zima. 
Srbija ima razloga da bude ponosna jer smo pokazali da smo mi, uprkos medijskoj satanizaciji koja nas je kao koljače i divljake pratila 20 godina unazad, normalan i civilizovan narod koji razume onoga kome pomoć treba i kome različitosti ne smetaju za razliku od onih koji su nas medijski satanizovali i koji danas čine "EUropsku zajednicu slobodnih naroda". 
Nije mi samo jasno koji će nam đavo u sred ovog haosa izbori, ali dobro, imamo i mi umne glave koje zasedaju.

четвртак, 10. септембар 2015.

Veliki brat ne voli banane

Opet je multimedijalni umetnik, glumac, pevač i zabavljač koji usput obavlja funkciju šefa diplomatije dospeo u žižu javnosti zbog učešća u Velikom bratu. Pomenuti umetnik je u Velikom bratu učestvovao 2008. i 2009. godine, a režiseri i producenti su snimke objavili tek pre nekoliko dana. Zblanuta, začuđena i nadasve konsternirana, svekolika srpska javnost dala se u potragu za režiserom i producentom ovog serijala sve nadajući se da će otkriti motive zašto je ovako vredan i za gledalište ekstremno interesantan materijal iz montaže izašao tek sada. 
U raščešljavanje zamršenog slučaja prvi se uključio konsternirani ministar šokiran smelošću interpretatora Miljacke da ovako nešto uradi bratu većem i od Velikog brata: "To je ustvari napad na našeg najvećeg brata. Nema to veze sa Miljackom i Kalemegdanom. Zna se ko je uvek meta napada" reče konsternirani ministar. Odmah je reagovala i ministarka koja bi da liči na Merilin Monro, ali se za razliku od nje ne slaže najbolje sa svojim predsednikom, rekavši da je doživotna robija sa klincima ispod noktiju najmanje što bi trebalo da snađe nestašnog koalicinog partnera, a da će prava kazna uslediti čim krene rekonstrukcija Vlade. Zlobnici komentarišu da gospoja time pokušava ponovo da uđe u unutrašnje organe iz kojih je zbog svojih prevelikih apetita nekom prilikom ispala. Oglasio se i Najveći brat zabrinuto konstatujući da čim on ode na razgovor sa razrednom i bratom Zajebom, ovi ovde naprave neko sranje što samo po sebi nameće zaključak da je bolje da ne ide nikud što je pak nemoguće s obzirom na to koliko je tražen i rado viđen gost svuda. Naročito ovih poslednjih meseci kad naši prijatelji iz Evrounijske korporacije ne znaju šta da rade sa nadolazećom radnom snagom sa Bliskog istoka. A pošto smo mi, uz pomoć naših prijatelja iz Berlina i Vašingtona, a zahvaljujući našoj zapadnoj susetki, ponosnoj 28. članici korporacije, lekcije iz zbrinjavanja masovno raseljenih savršeno dobro naučili, nema boljeg sagovornika u traženju rešenja za ove ljude što hiljadama kilometara pešače, plivaju i plutaju sve bežeći od lepote demokratije i ljudskih prava koje su im Vašington i njegovi sateliti iz Evrounijske korporacije uterali. 
No, da se vratimo mi našoj najvećoj brizi tj. potrazi za režiserom i producentom epizode Velikog brata u kojoj ministar ljušti bananu ili banana ljušti ministra, nisam siguran. Radoznala srpska javnost pokušava da dokuči kakva je ta fioka u kojoj je ovaj vredan materijal čamio sve ove godine. Da li su u fioci postojali adekvatni uslovi za čuvanje ovako vrednog materijala? Profesionalci iz distributerske kuće "Tužilaštvo i sud" su se, po starom dobrom profesionalnom običaju, odmah ogradili i od fioka i od materijala rekavši samo da, kao i svekolika srpska javnost, jedva čekaju da režiseri slikama dodaju i zvuk pa da ugođaj bude kompletan. U svoju odbranu su izneli i podatak da oni fioke više ne koriste pošto su tokom poslednje reforme pogubili ključeve od istih. 
Inkriminisani interpretator Miljacke izneo je sumnju da je snimke pustio bivši najbolji prijatelj koji je otišao da glumi u "nekom drugom filmu", ali, pošto mu se uloga nije svidela, sad pokušava da dobije ulogu u "prvom". Propali glumac se pravda da to nema veze sa njim i da mu šminka i frizura nisu na zadovoljavajućem nivou te on neće prihvatati ulogu u ovom serijalu. I vrli liberal, propali individualni poljoprivredni proizviđač koji je lakše stigao do Himalajskog K2 nego do cenzusa, oglasio se komentarom da je nedopustivo da jedan visoki državni funkcioner pijucka piće sa švercerima banana zaboravivši pritom da je svojevremeno i sam bio sav žut, pardon beo, oko usta i nosa, što od konzumacije pomenutog južnog voća što od druženja sa švercerima istog. Predsednik države se nije mnogo bavio time, pomenuvši samo da saoseća sa poznatim pevačem, ne želeći da kvari još uvek jake utiske sa izleta u veliku zemlju "žutih ljudi što bi da piju vodu sa Morave" na koji je o državnom trošku poveo i ženu i sina kome je kupio brdo papirnih zmajeva i dovoljno petardi da odzvanja cela Šumadija.
I tako se svi zabavljaju bananama i videklipovima Velikog brata, ostavivši po strani trivijalne stvari poput toga da od povećanja plata i penzija nema ništa, da smo Kosmet i zvanično predali na upravljanje trgovcima bubrezima, srcima i ponekom jetrom, da će knjiga zvana "Poglavlje 1" iz čuvene zbirke Frau Anđele za nas ostati zatvorena još neko vreme. Glupostima tipa ko nam vodi državna i javna preduzeća se, naravno, nećemo baviti sve dok ne otkrijemo sa kog drveta je otpala čuvena banana. To je pitanje svih pitanja. 
I zaista, kad bolje razmislim, čudno bre da u ovoj zemlji u kojoj svako o svakome sve zna u kojoj se službe bezbednosti bave švalerkama političkih takmaca umesto albanskim dronovima, svi budu zaprepašteni i iznenađeni pojavom videoklipa iz 2008. godine. Prošlo je od tada do danas mnogo vode, Miljackom, pardon Dunavom i Savom, a nijedan čamdžija čije su mreže bile u vodi, nije video takav ulov. Biće da Najveći brat, mudro igra još jednu političku igru, bacajući kučićima kosku, pardon bananu, da se oko nje glođu i svađaju dok on mirno sa strane posmatra, smeška se i priprema za još jedan, komotan četvorogodišnji mandat upravnika pozorišta zvanog Srbija. 

P.S U medicinskoj literaturi se može pročitati kako banana spada u jake histaminoliberatore, tj. vrlo često uzrokuje alergije koje se manifestuju pojavom crvenila i svraba po koži. Ko će se zbog banane češati ove jeseni, videćemo. 

четвртак, 16. јул 2015.

Tamo daleko...

Glavna vest u današnjim dnevnim novinama u Srbiji je da će Grčka podržati Kosovo na putu ka članstvu u međunarodnim organizacijama! Vest je koncipirana tako da izazove gnev Srbalja jer su braća Grci na putu na nas izdaju. Ovaj kao i svi drugi tekstovi koje prethodnih dana čitamo u novinama, a tiču se situacije u Grčkoj, koncipirani su tako da običan čovek u ovoj zemlji počne da mrzi Grke. Ne razumem zašto, ali tako je. I pre nego je Anđela došla na odmor u Srbiju, vrvile su novine od tekstova o Grcima neradnicima, trošadžijama, lumpenproleterima... A tek posle njene posete tokom koje je na sva usta ishvalila našu kooperativnost, posvećenost reformama i rad na gradnji mira u regionu, novinski članci su takvi da su se svi koji su nekad bili u Grčkoj zapitali da li su zaista bili u Grčkoj. Čekam samo da neko od naših ekonomskih stručnjaka izračuna koliko su Aristotel, Sokrat, Euklid, Pitagora ili Hipokrat oštetili budžet neplaćanjem poreza i koliko to sa kamatama iznosi danas. Kulminacija podgrevanja animoziteta prema Grcima je vest da će Grčka uskoro, praktično priznati Kosovo kao nezavisnu državu. Na koga se mi to ljutimo? Ko je to nama "zabio nož u leđa" po hiljaditi put? Pa gospodo, mi smo priznali Kosovo! Mi smo potpisali Briselski sporazum koji definiše Kosovo kao nezavisnu državu i kome od atributa pune državnosti nedostaju samo regularne oružane snage (obrati pažnju na regularne). Mi smo pristali da se izbori organizuju u skladu sa zakonima tzv. Republike Kosovo. Mi smo pristali da ne ometamo Kosovo u međunarodnim organizacijama. Mi smo pristali da su na Kosovu nadležani isključivo "kosovski sud" i "kosovska policija".  Svi naši najveći "prijatelji" uključujući i Anđelu i 80 miliona "anđelčića" su priznali nazavisnost Kosova nepuna 24 sata po proglašenju iste! I odakle sad odjednom "gnev" naših dnevnih novina sa nemačkim kapitalom zbog toga što postoji mogućnost da Grčka prizna nezavisno Kosovo? Kakav je to zakasneli patriotizam  kojim se lamentira nad tim što nam "priajtelji zabadaju nož u leđa". 
Grci su zaista naši vekovni prijatelji. Grci su, ako ste zaboravili, onaj narod koji je primio bolesnu i bespomoćnu srpsku vojsku posle golgote preko Albanije u koju su je gurnuli prijatelji koji "ne stidim se reći, danas brinu o nama". Grcu su onaj narod koji nam je dozvolio da čitavo ostrvo Krf tada pretvorimo u svoju teritoriju, da izlečimo obolele od tifusa, oporavimo vojsku i vratimo se nazad u oslobodilački pohod! U Grčkoj su tada nastale najlepše i najemotivnije srpske patriotske pesme poput Plave grobnice i Tamo daleko! (pevali smo mi i o nekim galijama, ali su one odavno potonule) Grčka je zemlja na čijoj teritoriji su velika i značajna srpska vojna groblja! To je Grčka i to je grčki narod. Imajte to na umu kad sledeći put budete raspravljali o njima. Snose sami veliki deo krivice za situaciju u kojoj su se našli, ali ponižavanje, vređanje i omalovažavanje velikog grčkog naroda od strane povampirenog Rajha je zastrašujuće. Bio sam 6. razred osnovne škole kada se Nemačka ponovo ujedinila. Moja tadašnja nastavnica istorije koja je bila već pred penzijom nam je rekla. "Deco, nikad jaka Nemačka nije donela dobro Evropi. Oni koji su je podelili posle II svetskog rata znaju zašto su to uradili. Zapamtite, ne piše nam se dobro!" Od tada je prošlo 25 godina i gospoda arijevci poslednjih dana skidaju rukavice i počinju šamaranje. Mi smo našamarani toliko da ne znamo gde se nalazimo pa su sa nama malo nežniji, a Grke udaraju tako i toliko da misle da je Atina u Belgiji. Sve male evropske zemlje koje su se koprcale protiv Hitlera u II svetskom ratu danas su izložene torturi i represiji, a sve one koje su bile prijatelji Trećeg Rajha danas su ponosne članice "europske porodice naroda". Teorija zavere? Vikiliks je potvrdio sve moje "teorije zavere". I ne radi se ovde o ideloškim razlikama. Ideološki, od Sirize i levičarskih ideja sam udaljen, kako bi rekao "novi Đura Daničić" sa prezimenom Babić, "svemirskim godinama", ali od ideje očuvanja nacionalnog identiteta i ako hoćete i ponosa, nisam. Zato mi smeta kad se lavina obruši na narod u celini. Sami smo u takvoj situaciji i umesto da pokažemo razumevanje, kod nas se podgreva animozitet prema Grcima da nam na pamet ne padne da postanemo neposlušni! Mnogo "bratskiji" narodi su mnogo pre Grka, ne izrazili nameru, nego de facto priznali Kosovo pa smo oćutali, a sada se diže larma oko toga šta će povodom toga uraditi Grci. Možete li zamisliti pod kakvim su oni pritiskom poslednjih meseci da urade sve što moćni zapad poželi? U situaciji kada se odlučuje o tome da li će im država bankrotirati ili ne, pritisak da priznaju Kosovo je samo jedan mali segment ukupnog pritiska na njih koji je neki Nemac ili Holanđanin "usput" spomenuo. Uostalom, kad oni vide šta lupetaju ovi naši ovde i šta pišu naše novine, zašto je neko iznenađen time što "će nam okrenuti leđa" povodom Kosova. 
Izgleda da politika zaborava koja se kod nas trenutno sprovodi ima neselektivni karakter. U cilju pomirenja i napretka, zaboravili smo nepočinstva našim neprijateljima i mislim da je tako jedino moguće živeti normalno, ali smo zaboravili i žrtve koje su naši prijatelji nekad podneli zbog nas. Spoljna politika koju trenutno sprovodi Vučić, verovatno je jedino moguća u datim prilikama i sa te strane nema mnogo prostora za zamerku, ali nemojmo biti veći Nemci od Nemaca samih. Ne zna se šta će se dešavati na ovim našim trusnim balkanskim prostorima. Ne zna se da li ćemo i kada ni krivi ni dužni biti uvučeni u konflikte koji od nas ne zavise. Nova golgota preko Albanije ne bi bila moguća jer niko živ Albaniju ne bi prešao, a i morali bi da prođemo dve neprijateljske države (o tome da nam kod Mojkovca ne bi imao ko čuvati zaleđinu da ne pričamo). Zato ne treba pljuvati po onima koji nikada nisu prestali da nam budu prijatelji uprkos dramatičnim promenama na svetskoj geopolitičkoj mapi.

понедељак, 6. јул 2015.

Levi ili desni... obraz?!

Levičarske ideje mi nikad nisu bile bliske, čak naprotiv. Od kad sebe doživljavam kao politički osvešćeno biće, a ima tome jedno dve decenije, držim da mi je umerena desna opcija mnogo bliža i srcu i razumu. Nažalost, i moju i građana ove zemlje, takva desna opcija u Srbiji ne postoji. Levičarske ideje o jednakosti, ravnopravnosti, slobodi, radničkim pravima nekako sam uvek doživljavao kao utopiju. Kao vrlo progresivne ideje kojima je jedina mana to što imaju male šanse za punu implementaciju. Ipak, između levičara sa integritetom i desničara bez njega, uvek ću birati onoga ko ima integritet. Između društvenog sistema koji u centar stavlja čoveka i onoga čiji centar čine banke i korporacije, biram ovo prvo. 
Ne bih ni pominjao ni Sirizu ni referendum u Grčkoj da ne pročitah danas u novinama kako se naši vlastodršci izjašnjavaju o istom, sve komentarišući da su nama Grci prijatelji, ali da ne podržavaju ono što radi Cipras i da politika štednje koju su Grci velikom većinom odbacili, predstavlja jedini put kojim se može u Evropu. Ipak, nije ovo priča ni o Sirizi ni o Grcima, ovo je priča o nama. 
Prvo, ko je nas pitao šta mislimo o Grčkoj krizi, Sirizi i Grčkom referendumu. Ako ćemo pošteno,   95% građana Srbije bi volelo da za premijera ima čoveka koji ima muda da Nemcima kaže NE iako to nikad nije bilo pametno. Ne radi se ovde o merama štednje, ekonomiji, nesporno uludo potrošenim parama koje sad treba vratiti. Radi se o obrazu, integritetu, identititetu, demokratiji i ako hoćete i ljudskom pravu da živi slobodno. Niko od nas nije blesav da ne zna u kakvom su nam stanju javne finansije. Niko od nas nije lud pa ne zna da se štedeti mora da bi državna kasa opstala. Ali, isto tako nismo mi gomila idiota kojoj se svakodnevno serviraju vesti o neslućenim ekonomskim uspesima koje beleži naša zemlja zahvaljujući ekonomskoj politici koju sprovodi Vlada, a da na svojoj koži osećamo kako je sve manje toga što sebi možemo da priuštimo. E o tome se radi. I Grci nisu više hteli da ih neko pravi idiotima govoreći im da mora da im uzme još jedno 300 evra od plate ili penzije kako bi za 15-20 godina živeli bolje, ali kako, primarno, banke ne bi ostale bez svog profita. Čitava ekonomska politika koja se kod nas sprovodi, a koju na sva usta hvale i MMF i Evropska komisija, svodi se na onu narodnu "ne lipši magarče do zelene trave". Uspesima se proglašavaju novoodobreni krediti od strane Svetske banke i MMF-a, a zbog već odobrenih kredita koje ne možemo da povučemo jer nam kasne projekti, plaćamo milionske penale svake godine. I ko koga tu zajebava? I na mikro i na makro nivou sve se svodi na to da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Tako su Grcima davali kredite i kupovali njihove obveznice zbog visokih kamata, punili ih parama iako su znali da neće biti u stanju da ih vrate. Kad je došlo vreme da vraćaju oni im dali nove kredite da vrate stare. I tako u krug i u nedogled. Uz to su proglašeni i luzerima, neradnicima, idiotima i čime sve ne. E onda se Grcima skurčilo. Konačno se nekome skurčilo! A mi? Mi smo razvaljeni, satanizovani, osiromašeni, unazađeni jer smo se protivili. Onda smo postali pomirljivi i nismo se bunili. Tada su naši prijatelji, osetivši meko, krenuli da nas pune još više. Zbog nedovoljne kooperativnosti, Tadića su zbrisali kao da nije ni postojao, a on mučenik prihvatio sve sem da glavni grad nezavisnog Kosova bude Severna Mitrovica i doveli napredne koji nisu pitali zašto nego samo šta treba da se uradi uključujući i faktičko priznanje Kosova kao nezavisne države. Sve, samo da bi oprali svoju radikalsku prošlost. Samo slušamo svaki dan da MMF zahteva ovo, MMF zahteva ono... Ne znam više da li su to zaista zahtevi MMF-a ili ovi naši lupetaju i ne znajući šta da rade i kako da objasne, uvek okrive MMF. 
Privatizacija je vrhovna ekonomska zapovest naših vladara. Apsolutno podržavam koncept da je nešto čemu se ne zna ni vlasnička ni upravljačka struktura osuđeno na propast i da masu stvari treba privatizovati, ali nama je gotovo svaka treća privatizacija završila gašenjem firmi i otpuštanjem radnika. I slažem se da nešto što je odavno mrtvo treba mrtvim proglasiti, a ne subvencionisati iz budžeta zarad kupovine socijalnog mira, ali ne treba ekonomskom genijalnošću proglašavatio to što ćete naći zainteresovane za privatizaciju Telekoma ili EPS-a, firmi koje vrte skoro milijardu evra godišnje. To se smučilo Grcima, to će se smučiti i nama. 
Suština cele priče sa Grcima i nama i svima drugima je u sledećem: Ko ne sluša i digne glavu, "streljamo ga odmah", a ko sluša i drži je pognutom, njega malo kasnije. To su Grci shvatili onog trenutka kad im je rečeno da mora biti još gore da bi možda bilo bolje. Mi smo taj trenutak prošli, ali nismo reagovali. Sada, kada nam naši prijatelji uvaljuju još jednu, ko zna koju po redu, genocidnu etiketu, urla premijer onako radikalski kako zna "neće Srbiju niko ponižavati... nećemo dozvoliti da nas tretiraju kao krpu... mi volimo i Mileta Dodika i Republiku Srpsku...", ali bojim se da je taj urlik, kao i svi oni urlici dok je bio pravi radikal, samo zamazivanje očiju narodu koji se još uvek loži na te adrenalinske šok bombe koje premijer povremeno baca. Kad on počne da lamentira nad našom tužnom sudbinom i diže nacionalni naboj, po običaju, desi se neko veliko sranje. Živi bili pa videli! 

недеља, 5. јул 2015.

Građanska inkvizicija

Pre nekoliko dana u javnu raspravu je pušten nacrt Građanskog zakonika kojim se reguliše širok spektar ljudskih prava. Imovinska prava, prava seksualnih manjina i uređenjenje porodičnih odnosa su samo neke od oblasti kojima se pomenuti zakonik bavi. Zbog želje da ovaj post ne pretvorim u sredstvo za plavilo vrata osvrnuću se na dva, po meni važna dela ovog zakonika, a to su prava seksualnih manjina i uređenje porodičnih odnosa.
Pod seksualnim manjinama u širem kontekstu podrazumevaju se pripadnici tzv. LGBT (lezbijke, gejevi, biseksusalci, transseksualci) zajednice, ali jedan ovog zakonika bavi se pravima osoba homoseksualne orijentacije i tim delom ću se i ja baviti. Homoseksualizam je do osamdesetih godina prošlog veka bio smatran bolešću dok ga Američko udruženje psihijatara nije proglasilo "varijetetom ljudske prirode". Apsolutno se slažem sa tim da homoseksualizam nije bolest i da ljude takve orijentacije nipošto ne treba smatrati bolesnim. Nedopustiva je njihova diskriminacija u smislu zaposlenja, slobode govora ili okupljanja. Muka mi je od cirkusa koji se svake godine pravi oko održavanja Parade ponosa i lično mi više smetaju huligani koji bi da ruše Beograd i lome kosti nego grupa ljudi koja bi da prošeta ulicama glavnog grada, ali mi isto tako smeta količina prostora koji čitava ta priča zauzima u zemlji u kojoj postoje mnogo diskriminisanije kategorije od homoseksualaca. Ono što nacrt Građanskog zakonika donosi je izjednačavanje prava homoseksualnih i heteroseskualnih parova u smislu prava na brak. Ovim zakonikom daje se mogućnost homoseskualnim parovima da sklapaju brak. U ovom našem raspalom društvu, institucija braka odavno je u krizi. Što zbog činjenice da se sve veći broj njih umesto "zlatnom svadbom" završava razvodom što zbog želje sve većeg broja parova da žive u vanbračnoj zajednici. Nemam ništa ni protiv razvoda, ako drugačije ne može, ni protiv vanbračne zajednice, ako ljudi tako žele, ali ispade paradoksalno da najveći čuvari i zaštitnici institucije braka postaju homoseksualni parovi svojom neodoljivom željom da im se da za pravo da sklope klasičan brak sa matičarem, kumovima i ostalim pratećim elementima. Ako se uzme u obzir činjenica da su vanbračne zajednice u pravno-administrativnom smislu gotovo u potpunosti izjednačene sa klasičnim bračnim, ne vidim odakle tolika potreba da se homoseksualnim parovima dozvoli sklapanje klasičnog građanskog braka. U zemlji u kojoj su haos devedesetih i tranzicija dvehiljaditih rasturili porodicu kao instituciju vrlo važno pitanje postaje davanje prava dvema osobama istog pola da izigravaju mladu ili mladoženju, u zavisnosti od toga kako se dogovore. Ako je institucija vanbračne zajednice pravno regulisana, ako se ovim i drugim zakonima regulišu imovinsko-pravni odnosi, čemu toliko insistiranje na tome da se zakonom da pravo homoseksualnom paru da sklopi klasičan brak? Ono što mi konstantno smeta je nametnuta potreba da se izjednačavaju stvari koje u osnovi svojoj nisu iste. Ne sporim da ne sme biti diskriminacije po bilo kom osnovu, ali i ova besomučna uravnilovka mi jako ide na živce. Koji aspekt ljudskih prava je ugrožen time što je u dosadašnjim aktima brak definisan kao zakonom uređena zajednica muškarca i žene? Po Darvinu, dva osnovna vida borbe za opstanak su ishrana i prudežetak vrste. Činjenicom da je priroda stvari uredila tako da do stvaranja novog života dolazi isključivo spajanjem muške i ženske polne ćelije (kloniranje ne računam jer nije prirodni mehanizam), određene su i neke druge stvari. Pod ovim svakako ne mislim da je neko heteroseksualne orijentacije superioran u odnosu na onog ko to nije, ali svakako mislim da je želja i potreba za izjednačavanjem tih kategorija u svakom smislu sumanuta. Isto kao što mislim da su sumanuti pokušaji brisanja razlika između muškarca i žene kad je sama priroda tu razliku definisila činjenicom da žena može, a muškarac ne može, da rodi dete. Različitost je nešto što je poželjno i što treba čuvati i poštovati. Različitost ne sme biti razlog za vređanje, ugrožavanje ili diksriminaciju, ali nemojmo svojim, ljudskim, zakonima pokušavati da promenimo stvari koje je priroda davno definisala samo zato što je to u datom trenutku društveno poželjno.
Drugi, za mene i važniji, aspekt ovog zakonika odnosi se na uređenje porodičnih odnosa, tačnije definisisanjem prava deteta i regulisanjem prava roditelja u odnosu na dete. Tako se među odredbama zakonika nalazi zabrana telesnog kažnjavanja dece, zabrana ograničavanja kretanja detetu, zabrana oduzimanja mobilnog telefeona detetu itd. Ogorčeni sam protivnik nasilja bilo koje vrste, a naročito nasilja nad decom, ali imam utisak, i to mi naročito smeta, da je ovaj zakonik pokušaj da se u istu ravan dovedu nasilje nad decom i primerena fizička kazna koju je svako od nas osetio na svojoj koži. Da li je povremena "vaspitna ćuška" ili prutić po zadnjici od bilo koga napravio istraumatizovano i psihički ugroženo dete? Da li je iko od vas pobegao od kuće ili poželeo da izmasakrira roditelje jer je dobio po turu? Po novom zakoniku dete ne smete kazniti ni tako što ćete mu zabraniti izlazak iz kuće ili oduzeti mobilni telefon. U prvom slučaju ugrožavate mu slobodu kretanja, a u drugom slobodu komunikacije. Uz zabranu fizičke kazne, mučeni roditelj ostaje bez ikakvog prava na sankciju prema neposlušnom detetu. Je l' to normalno? Kuda to vodi? Šta će biti ako dete kome roditelj ne može da zabrani izlazak iz kuće te izlaske koristi kako bi posećivalo sastanke kakve satanističke sekte koja promoviše orgijanje, upotrebu droga ili nasilje prema sebi i prema drugima? Koji će to zakonik i koja država pomoći tom roditelju i tom detetu? Šta ćemo ako dete izrazi želju da se pridruži Islamskoj državi u Siriji? Pošto mu ne možemo zabraniti da izađe iz kuće, ostaje nam da ga prijavimo nadležnima pa da ga hapse na aerodromu. Misli li neko o tome ili samo besomučno prepisuje ono što se smatra "naprednim evropskim vrednostima"? Šta će biti ako dete kome ne smemo zabraniti upotrebu mobilnog telefona, četujući, fejsbukujući i skidajući igrice napravi račun od 5, 10, 15 ili 20 hiljada dinara? Hoće li obespravljeni roditelj imati mogućnost da zatraži finansijsku pomoć od autora zakonika kako bi izbegao da mu zbog neplaćenog računa na vrata pokucaju izvršitelji i odnesu televizor i frižider iz kuće? Šta ćemo proizvesti tim zakonima? Da li je pozadina zaista želja da se zaštite deca ili pokušaj rasturanja tradicionalne porodice u kojoj članovi međusobno komuniciraju i brinu jedni za druge? Razmišlja li neko o tome da se ovakvim zakonima trasira put da nam deca izrastu u razmažena i raspuštena derišta koja će posezati za svojim pravima kad god se roditelj usprotivi nekoj njihovoj želji?
Ranije je već zakonom regulisano da dete starosti 15 godina kod lekara može ići bez znanja i pratnje roditelja. Na taj način zakonopisac uskraćuje pravo roditelju da bude upućen u zdravstveno stanje sopstvenog deteta. Je l' to normalno? Da vozi ne može pre 17, da glasa ne može pre 18, ali već sa 15 ima pravo da roditelja ne obavesti o poseti lekaru ili kakvom zdravstvenom problemu. Reći će neko da je zakon ostavio mogućnost lekaru da obavesti roditelje ukoliko smatra da je to neophodno. Procena neophodnosti subjektivna je kategorija i kao takva podložna proveri. Koji lekar će rizikovati da na sudu dokazuje da to što je obavestio roditelje o zdravstvenom stanju njihovog deteta nije odavanje lekarske tajne nego neophodnost?
Suprug sam jednoj divnoj ženi i otac dvema fantastičnim devojčicama. Za nekoliko meseci očekujemo još jednog, petog člana porodice i zbog svega toga smatram sebe apsolutno pozvanim da pričam i o braku i o roditeljstvu. Verovatno ima onih koji se neće složiti sa mnom, ali smatram da je u vremenu u kome sve veći broj roditelja mora da bira između borbe za egzistenciju i bavljenja vaspitanjem dece jer za oboje nema dovoljno vremena, potpuno bespotrebno tovarenje roditeljskih pleća besmislenim zakonima kojima se stavljaju u inferioran položaj u odnosu na dete. Dete koje su stvorili, koje gaje, hrane i oblače. Dete zbog čijih grčića ne spavaju noćima i zbog čijih prijemnih ispita imaju najveću tremu u životu. Pustite nas da volimo i čuvamo našu decu onako kako je priroda odredila i kako su nas naši roditelji voleli i čuvali. Nesavesne i nenormalne roditelje treba kažnjavati, ali besmisleni su zakoni koji pokušavaju da, kako je jednom veliki glumac Petar Božović rekao "uče majke kako da vole svoju decu".

понедељак, 29. јун 2015.

Lobotomija

U poslednjih nekoliko meseci svedoci smo, a usudiću se pa reći i taoci, obeležavanja godišnjica raznih događaja  koji su krojili našu sudbinu kroz istoriju. Novonastala geopolitička situacija u svetu uticala je na to da su sva ta obeležavanja izgubila svoju suštinu i postala puko političko prepucavanje i pokazivanje mišića među velikima.
Prvo je obeležena stogodišnjica početka Prvog svetskog rata koji je zvanično počeo Austro-Ugarskom objavom rata Srbiji, a navodno zbog atentata koji su pripadnici Mlade Bosne organizovali na Austro-Ugarskog prestolonaslednika Fedinanda u Sarajevu na Vidovdan 1914. Sva dosadašnja istorijska tumačenja govorila su o tome da je taj nesrećni atentat bio samo povod koji je razgoropađena Nemačka iskoristila da gurne svet u ratnu katastrofu. I mi smo tako učeni i tako odgovarali na pitanja svojih profesora istorije. Obeležavanje stogodišnjice Velikog rata, međutim, obeležila su neka druga i drugačija tumačenja tih događaja. Odjednom se o Sarajevskom atentatu počelo govoriti kao o terorističkom aktu koji je organizovala Srbija (valjda u želji da sruši Austro-Ugarsku). Te su mladobosanci prošli obuku u Srbiji, te ih je Apis opskrbio pištoljima, te Srbija nije sarađivala u istrazi... Na scenu su stupili nekakvi "eksperti" za istoriju čiji su zaključci postali nepodeljeni i sveli se na to da je Srbija kriva za Prvi svetski rat. Na talasu evrofanatizma koji se kao dogma širi Srbijom počeli su i neki naši istoričari i kulturni radnici da Principa nazivaju teroristom, a Mladu Bosnu terorističkom organizacijom. Ništa od svega onoga da je ojačala Nemačka gurala Austro-Ugarsku u rat iz želje za novom i drugačijom raspodelom moći. Ništa od onoga je nemački kajzer Vilhelm imao neopisivu želju da zgazi Balkan, a da je Srbija bila smetnja tome. Ništa od toga da je Austro-Ugarska koja je željom velikih sila upravljala Bosnom od Berlinskog kongresa 1878. tu istu Bosnu samovoljno anektirala i proglasila delom svoje teritorije 1908. godine upskos protivljenju srpskog, ali i drugih naroda koji su tamo živeli , a kojima je tiranije i torture bilo preko glave. Ma ništa od toga više nije važno. Ni to što je Versajska mirovna konferencija koja je označila kraj Prvog svetskog rata označila Nemačku i Austro-Ugarsku kao krivce za pokretanje rata nije više dovoljno. Danas je važno, u svetlu najnovijih događanja, abolirati stvarne krivce, a krivcima proglasiti nejake Srbe koji su se poslednjih 20-tak godina namestili kao zgodni dežurni krivci za sva zla u ovom delu svetu. Kako smo to od balkanskih heroja koji su prošli albanske golgote i probijali solunske frontove postali remetilački faktor i glavni krivac za početak Velikog rata? Kako su to naši saveznici iz tog rata zbog kojih su pisane poeme o "lađama iz Solunskih pristaništa" i podizani spomenici zahvalnosti po Srbiji postali glasnogovornici i vatreni podržavaoci revizionističke politike koju sprovode naši tadašnji zajednički neprijatelji? Mnogo pitanja, a deficit odgovora.
Ove godine se slavilo 70 godina od završetka Drugog svetskog rata kada je pobeđeno, kako se do sada govorili, najveće zlo savremenog sveta, nacizam. Politika i ideologija koja je koštala svet 50 miliona života od čega je 6 miliona Jevreja završilo u gasnim komorama u planskoj i sistematičnoj akciji koja je za cilj imala potpuno uništenje jevrejskog naroda u Evropi. I taj rat su, barem po dosadašnjim tumečanjima, opet izazvali Nemci. Hitler na vlast u Nemačkoj nije došao pučem ili revolucijom nego na krilima demokratije. Na izborima je većina Nemaca birala malo brkato čudovište za svog kancelara. (Ako je teorija o kolektivitetu srpskih zločina zasnovana na ideji da je zločinac Milošević izabran od većine Srba, šta ćemo sa Nemcima) Onda je Adolf krenuo u svoj rušilački pohod. Prvo je učvrstio svoju vlast u Nemačkoj, pa je napravio pakt sa Italijanima i Japancima, a onda krenuo dalje. Izvršio je tzv. anšlus tj.prisajedinjenje Austrije, a onda i Sudetsku oblast u Čehoslovačkoj proglasio nemačkom teritorijom jer su većinu stanovništva tog dela zemlje činili Nemci. I sve to uz ćutanje velikih evropskih sila Britanije i Francuske. Sovjetska Rusija izmrcvarena nedavnim ratom je kroz sporazum Molotov-Ribentrop pokušala da odgodi početak rata znajući da je neizbežan i da je Rusija osnovni Hitlerov cilj. Kada je 1939. Hitler umarširao u Poljsku, Evropa se, blagorečeno, usrala, ali opet bez ikakve reakcije. Onda je 1940. godine Hitler umarširao u Pariz, a borbeni Francuzi samo što nisu delili nemačkoj vojsci sokove i limunadu da se osveži posle napornog marša. Kada je Knez Pavle u ime Srbije 1941. potpisao sporazum sa Hitlerom, upalila se crvena lampica i ekspeditivni Britanci gurnuše Srbe u revoluciju kako bi zaposlili Hitlera i odvratili ga od napada na London. Bezbrojne žrtve Nemačkog ludila i ludila njihovih vernih hrvtaskih satrapa na ovim prostorima postale su ralativne u ime bratsva i jedinstva ovdašnjih naroda i narodnosti, a 20 miliona Rusa izginulih u brobi protiv Hitlera postali su budale već 1955. kada je Nemačka primljena u NATO, organizaciju koja je pod vođstvom SAD kanila postati svetski imperator. Neki umni ljudi kažu da iskrcavanje saveznika u Normandiji nije bilo rezultat želje da se uništi Hitler koliko bojazni dokle bi Crvena armija mogla stići. Sa današnjeg aspekta iskrcavanje u Normandiji označilo je početak okupacije Evrope od strane SAD. Okupacije koja traje do današnjeg dana. Onih 20 miliona Rusa koji su samo deset godina nakon završetka rata i zvanično proglašeni budalama, sedamdeset godina od završetka istog, proglašeni su zločincima kada je zapad ruskog predsednika Putina izjednačio sa Hitlerom. Proglašeni su zločincima jer su baštinici zapadnih vrednosti i sloboda bojkotovali proslavu Dana pobede 9. maja u Moskvi. Da nije bilo Rusa, Evropa kakvu danas znamo ne bi postojala. Oni su slomili kičmu nacističkoj Nemačkoj. Oni su oslobodili nacističke logore smrti u istočnoj Evropi. Oni su prvi umarširali u Berlin. To što se Putin danas ponaša kao Ruski predsednik, a ne kao predsednik NVO, a što se ne uklapa u sliku unipolarnog sveta u kome postoji samo jedan gospodar, a svi su drugi sužnji i što takvom politikom utiče na stabilnost ili nestabilnost drugih država svakako nije razlog za poređenje sa najvećim zločincem 20. veka koji je pritom obavljao funkciju nemačkog kancelara i svakako nije razlog da se ignorišu i relativizuju žrtve koje je ruski narod podneo u Drugom svetskom ratu. Delimičnu relativizaciju nacističko zlo dobilo je i donošenjem rezolucija u parlamentima nekadašnjih članica Varšavskog pakta, a današnjih NATO perjanica kojima su u istu ravan stavljeni zločini koje činili nacisti i čistke koje su sprodvodili komunistički režimi u Istočnoj Evropi. Ironija i zamena teza možda, suprotno zdravom razumu sigurno.
E, dođosmo i do onoga što je poslednjih dana aktuelno, a to je obeležavanje 20 godina zločina u Srebrenici. Zločina koji su počinile srpske snage pod komandom Ratka Mladića. Zločina koji bi uporni zapadni prijatelji da proglase genocidom nad genocidima, neuporedivim sa bilo kakvim sličnim događajem. Nije dovoljno što je Srbija taj zločin priznala i osudila. Nije dovoljno što je za taj zločin, što pred Haškim što pred domaćim sudovima osuđeno sve što je nosilo epolete u srpskoj vojsci. Nije dovoljno što je srpska skupština donela posebnu rezoluciju kojom se zločin osuđuje. Nije dovoljno što se predsednik Srbije poklonio senima žrtava i izvinio za počinjeni zločin. Ništa nije dovoljno. Danas, ponovo naši zapadni prijatelji guraju rezoluciju kojom se traži da u istorijske čitanke kao obavezno štivo ubacimo lekcije o genocidnim Srbima koji su počinili masakr u Srebrenici. Traži se dakle da taj događaj postane deo kolektivne svesti naroda i da osećaj odgovornosti i krivice za to lebdi nad nama barem dok veliki ne odluče drugačije. I još se pride zahteva da se svakome ko izrazi sumnju da je u pitanju genocid ili posumnja u zvaničan broj od "nekoliko stotina hiljada silovanih muslimanki" u Bosni imaju staviti bukagije sve dok ne promeni mišljenje. Prvi na tapetu mogao bi biti direktor centra "Simon Vizental" Efraim Zurof koji je javno izrazio neslaganje sa tim da se u Srebrenici desio genocid. Zašto je sada ponovo esencijalno važno da se donese takva rezolucija? Zbog odavanja počasti žrtvama? Naivno bi bilo pomisliti da Britanci imaju ikakav pijetet prema bilo čijim žrtvama jer da je tako ne bi onoliki broj nesrećnika iz demokratijom okupanih i Arapskim prolećem izmenjenih država bežao ka Evropi glavom bez obzira, a na starom kontinentu nailaze na žičane ograde i nepremostive zidove. Suština je opet politika kojom se, nakon završetka priče sa Kosovom, ima ukinuti Republika Srpka kao poslednji politički adut i dokaz postojanja države Srbije i naroda Srpskog. Nisam sklon fatalističkom pristupu stvarima, ali moram priznati, rizikujući da se složim sa predsednikom Vlade, da živimo u dramatičnim danima i mesecima. Probali smo da pišamo uz vetar i dobili po nosu. Probali smo da balansiramo i dobili po nosu. Probali smo i da budemo poslušni i radimo sve što nam se naredi, opet ne valja i opet nije dovoljno. Zločine nad Srbima niko ne procesuira. Počinioci istih se slave kao nacionalni heroji, Oluje i Bljeskovi su nasjvetliji trenuci "lijepe njihove", Albanci neće da osnuju sud za zločine OVK, a mi moramo da progutamo još jednu rezoluciju o Srebrenici i kako su tražili oni nemački parlamentarci u jednoj od svojih misionarskih poseta Srbiji "da promenimo svest". Briselski sporazum nije dovoljno priznanje Kosova od strane Srbije nego moramo i zvaničan dokument da potpišemo. U Americi, Nemačkoj ili Velikoj Britaniji pravo svojine je neprikosnoveno, a od Srbije se traži da Albancima pokloni imovinu koju su građani Srbije godinama svojim novcem na Kosmetu gradili. Šešelju se sudi za govor mržnje kojim je podsticao proterivanje Hrvata iz Vojvodine, a Gotovina i ostali su oslobođeni krivice iako su neposredni izvršioci Tuđmanove ideje o proterivanju 250 000 Srba iz Hrvatske. Mi uveliko prekopavamo Srbiju u potrazi za navodnim leševima albanskih civila koje je ubila Miloševićeva armada, a Albancima se toleriše uporno odbijanje da osnuju sud za ratne zločine pripadnika OVK. Kad Dik Marti napiše izveštaj u kome se Tači i kompanija direktno optužuju za vađenje organa Srbima sa Kosmeta, humanitarac Kušner se grohotom nasmeje, a od nas se traži "uvažavanje realnosti". Naser Orić za kopanje očiju Srbima u Podrinju dobije status nacionalnog heroja među muslimanima u Bosni, a naši dokazi o počinjenim zločinima dotičnog bivaju uporno ignorisani od strane "slobodnih i demokratskih zemalja" koje ga ne izručuju onome ko njegovo izručenje traži nego onome za koga znaju da će ga automatski osloboditi.
Ne dozvoljavaju da krenemo dalje, ne dozvoljavaju da se pomirimo. Muslimani u Bosni su u permanentnom stanju rata i tako će i ostati dok ne zatru poslednji trag postojanja Republike Srpske. Hrvati uporno jašu na krilima nacionalnog naboja koji se hrani isključivo mržnjom prema Srbima te u tom duhu diljem 28.članice društva "slobodnih i demokratskih europskih zemalja" ne može da opstane nijedna tabla na kojoj stoji i jedno ćirilično slovo. Albanci neumorno potpaljuju nova žarišta na Balkanu i to će raditi sve dok ne ostvare svoj vekovni san o Velikoj Albaniji. Naši prijatelji iz Evrope sve to aminuju i pomažu, a od nas traže da se "denacifikujemo". Traže da prestanemo da živimo u prošlosti, a svojim delovanjem nas neprestano u prošlost vraćaju. Naš put u Evropsku uniju drugačiji je i teži nego bili čiji pre nas. Nekako imam utisak da je situacija slična onoj iz 1914. kada smo od strane Austro-Ugarske bili prisiljavani na prihvatanje nemogućih uslova. Pritiskali su nas do tačke u kojoj se više nije moglo popuštati i onda je počeo rat. Tako nas i sada drže na uzici i traže raznorazne ustupke, a sve u cilju otvaranja famoznih pregovaračkih poglavlja. Sumnjam da ćemo mi ikad, čak i da otvorimo pregovore, postati punopravna članica EU. Kad budemo ispunili sve "spoljnopolitičke" na red će doći "unutrašnji" uslovi tj. reforme sa kojima nismo ni krenuli i začarani krug nastavlja da se vrti. I priča sa "uvažavanjem realnosti" je već viđena. Savetuju nas danas da se priklonimo jačem, da krenemo ka NATO paktu i manemo se pravde i istine. Kada je Knez Pavle 1941. uvažavajući činjenicu da je Nemačka u tom trenutku najjači igrač u Evropi i svestan toga da se sa Nemcima ne može ratovati, potpisao sporazum sa Hitlerom, digla se revolucija u Beogradu. Svi su se digli na noge da podrže Srbe u tome da Hitleru kažu NE, a Knez Pavle proglašen izdajnikom i fašistom. Danas kada je Nemačka podržana svetskim hegemonom Amerikom, ponovo najjači igrač u Evropi, povinovanje nemačkim željama i zahtevima tretira se kao "uvažavanje realnosti" i conditio sine qua non našeg puta u Evropu. Blaženopočivši De Gol koji se zalagao za "Evropu suverenih demokratskih nacija" u grobu se prevrće zbog današnjih francuskih predsednika koji se na podatak da ih prisluškuju kao teroriste "oštro naljute" čitava dva sata. Evropa koju je pravio De Gol, umrla je sa njim. Evropa koju su napravili falsifikatori istorije, sa grčkim referendumom ovih dana i Britanskim referendumom sledeće godine ima velike šanse da ne preživi.
Uvek smo bili na pravoj strani, čak i onda kada su nam govorili da je to pogrešno. Ne smemo da oprostimo NATO bombe i ne smemo dozvoliti da naša deca budu prinuđena da okajavaju grehe "genocidnih" predaka. Nemačkoj koja je za 30 godina u smrt oterala 100 miliona ljudi sve je brzo oprošteno zarad viših geopolitičkih ciljeva. Oni koji su izazvavši Arapsko proleće u "evropsku zimu" oterali hiljade nesrećnika nazivaju se izuzetnima i vođama slobodnog sveta. A mi? Mi i dalje moramo da dokazujemo da nismo genocidni, da smo sada dobri momci koji hoće u evropsko društvo koje uprkos svemu ne žudi za nama. Pravili smo greške zbog kojih smo patili sami, ali zbog kojih su patili i drugi, ali ne mogu, a da se ne zapitam kada ćemo dobiti sertifikat da smo dovoljno okajavali grehe? I čisto da spomenem da je ova mala, izmrcvarena i napaćena zemlja sa jedva 7 miliona stanovnika za sedam dana postala svetski prvak u fudbalu, evropski prvak u košarci i pobednik Svetske lige u vaterpolu. Ajd da se malo radujemo. Imamo čemu! 

понедељак, 22. јун 2015.

Ferijalci

Bio sam na godišnjem odmoru. Pre sedam dana sam doputovao iz Crne Gore pošto tamo još uvek ima more, a i razumem ih sve što pričaju. Ne znam šta drugi misle, ali meni je to Jadransko more najlepše na svetu. I ovog puta mi je bilo super. Vratio sam se u Srbiji taman za početak kampanje "Moja Srbija" koju promoviše naša Vlada, a koja za cilj ima ubeđivanje žitelja ovdašnjih da svoje pare odvojene za odmor ostave ovde. Izračunao je naš multipraktik da Srblji na svojim letovanjima po "Grčkama, Turskama, Tunisima, Egiptima i Crnim Gorama" potroše cirka milijardu eura. Ej, milijardu! Malo li je?! Kad se tako postave stvari ispade da nama stvarno nije tako loše, što je plus za premijera i "premijerčiće" jer oni svakoga dana ponavljaju da mi ne vidimo kako nam dobro ide. Zato su oni rešili da nas ubede da deo tog novca ostavimo ovde kako bi država imala za veće plate i penzije. Kamo sreće da tih milijardu eura u celosti ostanu ovde samo ne znam gde bismo ih to potrošili. 
U nekoliko prethodnih tekstova pisao sam o tome kako je sva Srbija južno od Beograda zapostavljena, zapuštena, devastirana. Fenomenalne prirodne lepote ove zemlje u potpunosti su neiskorišćene što zbog nedostatka novca što zbog nemara ili neznanja onih koji bi time trebalo da se bave. Prvo i osnovno kao uslov svih uslova za bilo kakav razvoj u ovoj zemlji je putna infrastruktura koju nemamo. Kuda da čovek ode na odmor u "Mojoj Srbiji"? Imamo loše održavane i preopterećene saobraćajnice zbog kojih je vožnja više stres i avantura nego način da se ode na odmor. Do mnogih mesta u ovoj zemlji vode uski, vijugavi i nadasve nebezbedni putevi. Setimo se samo grandiozno najavljivanog projekta "Stara Planina". Ogromne pare uložene su u hotel, žičare i gondole, a put do tamo katastrofa. Ko jednom ode i vrati se živ više mu na pamet ne pada da sličnu avanturu ponavlja. Neposredni sam svedok lepote planine Golije koja je toliko specifična i posebna da je dobila status Parka prirode, a šire područje i status Rezervat biosfere "Golija-Studenica". To sve zajedno znači da su prirodne lepote i pejsaži na Goliji unikatni, posebni i drugačiji. To sve znači da se u okviru rezervata nalaze specifične i retke biljne i životinjske vrste. To sve znači da čitav taj kraj obiluje kulturno istorijskim spomenicima koji potiču iz perioda nastajanja srpske države. Ali to sve ništa ne znači jer nemamo infrastrukturu! Nemamo puteve, nemamo obeležene šumske staze, nemamo biciklističke staze za planinski biciklizam, nemamo organizovane ture kojima bi ljudi bili upozanti sa lepotama i istorijom tog kraja, nemamo projekte i nemamo svest! Ekološka svest je nešto na čemu ceo svet radi ne samo zarad održivog razvoja u smisli očuvanja životne sredine nego i održivog razvoja u smislu ekonomske dobiti. Tako zaštićena područja postaju proizvođači i prodavci zdrave organske hrane i čiste pijaće vode. Postaju mesta gde je moguće disati čist vazduh i okrepiti duh i telo. Postaju mesta gde ljudi rade stvari koje ne mogu raditi u blokovima i pretrpanim gradskim jezgrima. Tako je sa masom planinskih bisera u Srbiji. Jedino je Zlatibor u tom smislu otišao dalje jer ima i zimski i letnji turizam, ali i tamo je na delu preterana urbanizacija koja obesmišljava odmor u prirodi. Kopaonik je centar zimskog turizma, ali samo zimskog i samo za ljude za dubokim džepom kojih u Srbiji nema puno. Dakle, što se planinskog turizma tiče, neko bi trebalo da skupi hrabrosti i obavesti premijera da ono što je lepo i dostupno ovom narodu nema, kako osnovnu tako ni turističku infrastrukturu, a ono što ima infrastrukturu mali broj ljudi može da plati. Kojim patriotizmom ćete naterati nekoga da ide na skijanje na Kopaonik ako za manje pare može da zimuje u Bugarskoj, a ne retko i u Francuskoj ili Austriji u fanstastičnim ski centrima?
Ono što je takođe neiskorišćeni potencijal Srbije su banje koje kod nas i dalje imaju status lečilišta u koja idu ljudi sa zdravstvenim problemima. I dalje se naše banje dele po tome "šta koja leči", a ne po tome šta koja pruža. Tako je "Ribarska dobra za kičmu i zglobove, Prolom za bubrege, Vrnjačka za želudac i šećer, Trepča za neurološke tegobe" itd.  Osim par izuzetaka poput Aranđelovca, Ždrela, Trepče ili Vrnjačke Banje u kojima su privatnim kapitalom nikli moderni spa centri većina banja u Srbiji je zapuštena i neiskorišćena. Država se pravda da nema novca, a ne može da privatizuje banjske objekte jer postoje vlasnički sporovi. Mišljenja sam da, gde god može država da popravi stvari to i uradi. Tamo gde ne može ili ne ume, treba dati privatnicima, ozbiljnim poslovnim ljudima koji imaju ideje, projekte i novac da stvari poprave. Naravno, ne treba prodavati termalne izvore jer to niko normalan u svetu ne radi, ali ni očekivati da će neko iz čistog patriotizma ili voluntarizma ulagati ozbiljan kapital ili letovati po bespućima Srbije jer je premijer to tražio od nas. Neki ljudi koje poznajem uradili su monografiju koja sadrži popis banja u Srbiji. Za pomoć oko tog projekta morali su da mole i čekaju mrvice od države koja sama nikad nije napravila precizan popis banja i njihovih potencijala. Da je sreće, država bi pomogla izradu takvog projekta, otkupila veliki deo tiraža i poklanjala strancima u avionima, na aerodromima i svuda gde je velika cirkulacija ljudi. Umesto toga, pare idu fantomskim NVO i kojekakvim prodavcima magle. Toliko o tome koliko se ozbiljno računa na turizam kod nas.
Kad se sve sabere, ima Srbija turističkih potencijala na pretek, ali nema razvijenu turističku privredu. Ako premijer misli da u budućnosti "turistički novac" u većoj meri puni budžet onda će morati ozbiljno da poradi na tome da se turizmom i strategijom razvoja turizma na državnom nivou bave malo ozbiljniji ljudi od Dinkića i Ljajića, a da lokalne samouprave umesto besomučnih, često i nasilnih promena predsednika opština dobiju zadatke i prave ljude koji bi državnu strategiju razvoja turizma sproveli u delo. Bez toga će biti sve više naše dece po kruzerima koja će u pauzama objavljivati duhovite fotografije na društvenim mrežama.