Danas je lep dan. Malo vetrovit, ali lep dan. Počeo je tako što se moja žena uspavala i malkice okasnila na posao i prvo što je izgovorila kad je otvorila oči i ukapirala da se uspavala bilo je: "Boki, pa ti mi nisi navio sat". Pa mož' misliti! Moja Sofija je, inače jedna vrlo odgovorna žena, ali se malo više oslanja na mene kad su te sitnice u pitanju. A i trudna je pa joj je oprošteno. Pošto sam nju ispratio na posao narednih pola sata sam svojoj mlađoj ćerki objašnjavao da ne odlučuje tata kad je vikend. Olga je imala ideju da današnji dan proglasimo vikendom i da niko ne ide ni na posao ni u vrtić. Ideja je sjajna, na našem kućnom savetu jednoglasno podržana, al' smo jutros zapeli oko realizacije. Onda sam svojoj starijoj ćerki koja ima skoro 5 godina i već je "modno osvešćena" morao da tražim drugu garderobicu jer joj se ono što je majka ostavila nije svidelo (već je počeo taj čuveni sukob mišljenja!) Kad sam bio dete, užasno me nerviralo kad sam morao da obučem nešto što mi se ne sviđa ili u čemu se ne osećam lepo. Stoga imam puno razumevanja za potrebe svog deteta. (zna se granica naravno, ne pravimo razmaženo derište!). Odosmo mi u vrtić, ispozdravljasmo se više puta, Dunja ode u svoju stariju grupu, Olga mi je sa suzama u očima mahala kroz prozor (to je inače, svaki dan tako, ali Olga malo glumi!) i ja odoh da tražim auto po bespućima parkinga raskopanih ulica na Voždovcu. U međuvremenu videh komšiju koji pokušava da parkira svoju paklenu mašinu, ali je njegova mašina baš velika pa nije mogla da stane tamo gde je on hteo.(au, kako ovo zvuči!) I komšija je jedan ozbiljan, porodičan i vredan čovek koga ne mrzi ništa na ovom svetu.
Kad sam već spomenuo komšiju, moram da se osvrnem na svoj komšiluk. Mi živimo u zgradi koja je svojevrsna "Ulica lipa". Družimo se, slavimo dečije rođendane zajedno, organizujemo dolazak Deda Mraza koga čekamo kod komšija koji imaju najveći stan u zgradi, idemo u kafane, gledamo utakmice u kafiću u zgradi, priskačemo jedni drugima u pomoć oko čuvanja dece, delimo tugu kad je teško i radost kad je lepo, sednice kućnog saveta koje po pravilu nemaju mnogo posetilaca završavamo ispijajući neku "mučenicu" na platou iza zgrade... Pošto u drugom ulazu zgrade živi i moja rođena sestra, mogu slobodno da kažem da je, što se mene tiče, atmosfera u zgradi porodična. Sa svojim komšijama slavim i predstojeći Vaskrs i to tako što svi zajedno idemo kad mojih roditelja na moju lepu Goliju. Radujem se tome kao đačkoj eksukrziji. Kuburimo malo sa skupljanjem para za održavanje zgrade pošto neki od stanara još nisu ukapirali da je ta zgrada naša zajednička kuća, ali dobro, toga svuda ima.
E, pošto završih esej o komšijama, da nastavim dalje. Nađoh ja svoja kola uglavljena između drveta, ivičnjaka i urnebesno parkiranog Yarisa te krenuh put svog radnog mesta u ambulanti u sedištu kompanije Telenor. Tamo su me moji pretpostavljeni zbog "znanja engleskog jezika, elokvencije, nespornog medicinskog znanja i kooperativnosti", kao reprezentativan primerak poslali još pre 5 godina. Nadao sam se da će u međuvremenu ta reprezentativnost malo izbledeti pa da me odavde pošalju na specijalizaciju, ali jok. Pokušavao sam da im objasnim da je vreme da u moju ambulantu pošalju nekoga reperezentativnijeg, a mene na specijalizaciju, ali, avaj, gluvom šaptati, a ćoravom namigivati vazda je bio zaludan posao. Lepo je tamo gde radim. Ambulanta opremljena po zapadnim (čitaj Norveškim) standardima sa kompletnom opremom na kojoj bi mi pozavidele i veće bolnice, što mi omogućava da skoro 90% zdravstvenih problema svojih pacijenata rešim na licu mesta bez slanja specijalistima. I to sam pokušavao da objasnim svojim "naprednim" menadžerima, ali oni mi zapretili da ću, ako nastavim da im objašnjavam, završiti u Mladenovcu. Nema to veze sa onim čuvenim Nušićevim "završićeš u Ivanjici". Oni samo znaju ko je gospođa ministarka (Zoranah), za Nušića nisu ni čuli, nego, eto, čisto da priprete jer im se može. No dobro, ničija nije gorela do zore, kaže naš narod, pa će valjda i njihova da se ugasi nekad, da i meni svane.
Kad stigoh na posao, uključih računar i dok je čistačica čistila ambulantu, pogledah novine. U novinama nađoh priču o nekom liku iz okoline Gornjeg Milanovca koji sam pojede pečeno prase. Zbog tog neobičnog dara, zovu ga "Nenajed" iako mu je ime Milorad. I reče čovek rečenicu zbog koje se i dalje smejem, a koja me potpuno neplanirano natera na razmišljanje o njenom širem kontekstu: "Nikad se nisam takmičio. Jedem obilato samo za svoj ćeif. Slatko, sam posrčem lonac pasulja od 10 litara". Čovek radi stvari iz ličnog zadovoljstva ne obazirući se na to šta drugi misle o tome. Sjajno!
Baš lep dan danas. Još i petak. Danas popodne, konačno Olgi mogu da kažem da počinje vikend i da dva dana ne ide u vrtić. Rekoh li vam da supruga i ja čekamo treće dete? Uzdravlje! Uživajte u vikendu!
Нема коментара:
Постави коментар