четвртак, 16. јул 2015.

Tamo daleko...

Glavna vest u današnjim dnevnim novinama u Srbiji je da će Grčka podržati Kosovo na putu ka članstvu u međunarodnim organizacijama! Vest je koncipirana tako da izazove gnev Srbalja jer su braća Grci na putu na nas izdaju. Ovaj kao i svi drugi tekstovi koje prethodnih dana čitamo u novinama, a tiču se situacije u Grčkoj, koncipirani su tako da običan čovek u ovoj zemlji počne da mrzi Grke. Ne razumem zašto, ali tako je. I pre nego je Anđela došla na odmor u Srbiju, vrvile su novine od tekstova o Grcima neradnicima, trošadžijama, lumpenproleterima... A tek posle njene posete tokom koje je na sva usta ishvalila našu kooperativnost, posvećenost reformama i rad na gradnji mira u regionu, novinski članci su takvi da su se svi koji su nekad bili u Grčkoj zapitali da li su zaista bili u Grčkoj. Čekam samo da neko od naših ekonomskih stručnjaka izračuna koliko su Aristotel, Sokrat, Euklid, Pitagora ili Hipokrat oštetili budžet neplaćanjem poreza i koliko to sa kamatama iznosi danas. Kulminacija podgrevanja animoziteta prema Grcima je vest da će Grčka uskoro, praktično priznati Kosovo kao nezavisnu državu. Na koga se mi to ljutimo? Ko je to nama "zabio nož u leđa" po hiljaditi put? Pa gospodo, mi smo priznali Kosovo! Mi smo potpisali Briselski sporazum koji definiše Kosovo kao nezavisnu državu i kome od atributa pune državnosti nedostaju samo regularne oružane snage (obrati pažnju na regularne). Mi smo pristali da se izbori organizuju u skladu sa zakonima tzv. Republike Kosovo. Mi smo pristali da ne ometamo Kosovo u međunarodnim organizacijama. Mi smo pristali da su na Kosovu nadležani isključivo "kosovski sud" i "kosovska policija".  Svi naši najveći "prijatelji" uključujući i Anđelu i 80 miliona "anđelčića" su priznali nazavisnost Kosova nepuna 24 sata po proglašenju iste! I odakle sad odjednom "gnev" naših dnevnih novina sa nemačkim kapitalom zbog toga što postoji mogućnost da Grčka prizna nezavisno Kosovo? Kakav je to zakasneli patriotizam  kojim se lamentira nad tim što nam "priajtelji zabadaju nož u leđa". 
Grci su zaista naši vekovni prijatelji. Grci su, ako ste zaboravili, onaj narod koji je primio bolesnu i bespomoćnu srpsku vojsku posle golgote preko Albanije u koju su je gurnuli prijatelji koji "ne stidim se reći, danas brinu o nama". Grcu su onaj narod koji nam je dozvolio da čitavo ostrvo Krf tada pretvorimo u svoju teritoriju, da izlečimo obolele od tifusa, oporavimo vojsku i vratimo se nazad u oslobodilački pohod! U Grčkoj su tada nastale najlepše i najemotivnije srpske patriotske pesme poput Plave grobnice i Tamo daleko! (pevali smo mi i o nekim galijama, ali su one odavno potonule) Grčka je zemlja na čijoj teritoriji su velika i značajna srpska vojna groblja! To je Grčka i to je grčki narod. Imajte to na umu kad sledeći put budete raspravljali o njima. Snose sami veliki deo krivice za situaciju u kojoj su se našli, ali ponižavanje, vređanje i omalovažavanje velikog grčkog naroda od strane povampirenog Rajha je zastrašujuće. Bio sam 6. razred osnovne škole kada se Nemačka ponovo ujedinila. Moja tadašnja nastavnica istorije koja je bila već pred penzijom nam je rekla. "Deco, nikad jaka Nemačka nije donela dobro Evropi. Oni koji su je podelili posle II svetskog rata znaju zašto su to uradili. Zapamtite, ne piše nam se dobro!" Od tada je prošlo 25 godina i gospoda arijevci poslednjih dana skidaju rukavice i počinju šamaranje. Mi smo našamarani toliko da ne znamo gde se nalazimo pa su sa nama malo nežniji, a Grke udaraju tako i toliko da misle da je Atina u Belgiji. Sve male evropske zemlje koje su se koprcale protiv Hitlera u II svetskom ratu danas su izložene torturi i represiji, a sve one koje su bile prijatelji Trećeg Rajha danas su ponosne članice "europske porodice naroda". Teorija zavere? Vikiliks je potvrdio sve moje "teorije zavere". I ne radi se ovde o ideloškim razlikama. Ideološki, od Sirize i levičarskih ideja sam udaljen, kako bi rekao "novi Đura Daničić" sa prezimenom Babić, "svemirskim godinama", ali od ideje očuvanja nacionalnog identiteta i ako hoćete i ponosa, nisam. Zato mi smeta kad se lavina obruši na narod u celini. Sami smo u takvoj situaciji i umesto da pokažemo razumevanje, kod nas se podgreva animozitet prema Grcima da nam na pamet ne padne da postanemo neposlušni! Mnogo "bratskiji" narodi su mnogo pre Grka, ne izrazili nameru, nego de facto priznali Kosovo pa smo oćutali, a sada se diže larma oko toga šta će povodom toga uraditi Grci. Možete li zamisliti pod kakvim su oni pritiskom poslednjih meseci da urade sve što moćni zapad poželi? U situaciji kada se odlučuje o tome da li će im država bankrotirati ili ne, pritisak da priznaju Kosovo je samo jedan mali segment ukupnog pritiska na njih koji je neki Nemac ili Holanđanin "usput" spomenuo. Uostalom, kad oni vide šta lupetaju ovi naši ovde i šta pišu naše novine, zašto je neko iznenađen time što "će nam okrenuti leđa" povodom Kosova. 
Izgleda da politika zaborava koja se kod nas trenutno sprovodi ima neselektivni karakter. U cilju pomirenja i napretka, zaboravili smo nepočinstva našim neprijateljima i mislim da je tako jedino moguće živeti normalno, ali smo zaboravili i žrtve koje su naši prijatelji nekad podneli zbog nas. Spoljna politika koju trenutno sprovodi Vučić, verovatno je jedino moguća u datim prilikama i sa te strane nema mnogo prostora za zamerku, ali nemojmo biti veći Nemci od Nemaca samih. Ne zna se šta će se dešavati na ovim našim trusnim balkanskim prostorima. Ne zna se da li ćemo i kada ni krivi ni dužni biti uvučeni u konflikte koji od nas ne zavise. Nova golgota preko Albanije ne bi bila moguća jer niko živ Albaniju ne bi prešao, a i morali bi da prođemo dve neprijateljske države (o tome da nam kod Mojkovca ne bi imao ko čuvati zaleđinu da ne pričamo). Zato ne treba pljuvati po onima koji nikada nisu prestali da nam budu prijatelji uprkos dramatičnim promenama na svetskoj geopolitičkoj mapi.

понедељак, 6. јул 2015.

Levi ili desni... obraz?!

Levičarske ideje mi nikad nisu bile bliske, čak naprotiv. Od kad sebe doživljavam kao politički osvešćeno biće, a ima tome jedno dve decenije, držim da mi je umerena desna opcija mnogo bliža i srcu i razumu. Nažalost, i moju i građana ove zemlje, takva desna opcija u Srbiji ne postoji. Levičarske ideje o jednakosti, ravnopravnosti, slobodi, radničkim pravima nekako sam uvek doživljavao kao utopiju. Kao vrlo progresivne ideje kojima je jedina mana to što imaju male šanse za punu implementaciju. Ipak, između levičara sa integritetom i desničara bez njega, uvek ću birati onoga ko ima integritet. Između društvenog sistema koji u centar stavlja čoveka i onoga čiji centar čine banke i korporacije, biram ovo prvo. 
Ne bih ni pominjao ni Sirizu ni referendum u Grčkoj da ne pročitah danas u novinama kako se naši vlastodršci izjašnjavaju o istom, sve komentarišući da su nama Grci prijatelji, ali da ne podržavaju ono što radi Cipras i da politika štednje koju su Grci velikom većinom odbacili, predstavlja jedini put kojim se može u Evropu. Ipak, nije ovo priča ni o Sirizi ni o Grcima, ovo je priča o nama. 
Prvo, ko je nas pitao šta mislimo o Grčkoj krizi, Sirizi i Grčkom referendumu. Ako ćemo pošteno,   95% građana Srbije bi volelo da za premijera ima čoveka koji ima muda da Nemcima kaže NE iako to nikad nije bilo pametno. Ne radi se ovde o merama štednje, ekonomiji, nesporno uludo potrošenim parama koje sad treba vratiti. Radi se o obrazu, integritetu, identititetu, demokratiji i ako hoćete i ljudskom pravu da živi slobodno. Niko od nas nije blesav da ne zna u kakvom su nam stanju javne finansije. Niko od nas nije lud pa ne zna da se štedeti mora da bi državna kasa opstala. Ali, isto tako nismo mi gomila idiota kojoj se svakodnevno serviraju vesti o neslućenim ekonomskim uspesima koje beleži naša zemlja zahvaljujući ekonomskoj politici koju sprovodi Vlada, a da na svojoj koži osećamo kako je sve manje toga što sebi možemo da priuštimo. E o tome se radi. I Grci nisu više hteli da ih neko pravi idiotima govoreći im da mora da im uzme još jedno 300 evra od plate ili penzije kako bi za 15-20 godina živeli bolje, ali kako, primarno, banke ne bi ostale bez svog profita. Čitava ekonomska politika koja se kod nas sprovodi, a koju na sva usta hvale i MMF i Evropska komisija, svodi se na onu narodnu "ne lipši magarče do zelene trave". Uspesima se proglašavaju novoodobreni krediti od strane Svetske banke i MMF-a, a zbog već odobrenih kredita koje ne možemo da povučemo jer nam kasne projekti, plaćamo milionske penale svake godine. I ko koga tu zajebava? I na mikro i na makro nivou sve se svodi na to da bogati budu još bogatiji, a siromašni još siromašniji. Tako su Grcima davali kredite i kupovali njihove obveznice zbog visokih kamata, punili ih parama iako su znali da neće biti u stanju da ih vrate. Kad je došlo vreme da vraćaju oni im dali nove kredite da vrate stare. I tako u krug i u nedogled. Uz to su proglašeni i luzerima, neradnicima, idiotima i čime sve ne. E onda se Grcima skurčilo. Konačno se nekome skurčilo! A mi? Mi smo razvaljeni, satanizovani, osiromašeni, unazađeni jer smo se protivili. Onda smo postali pomirljivi i nismo se bunili. Tada su naši prijatelji, osetivši meko, krenuli da nas pune još više. Zbog nedovoljne kooperativnosti, Tadića su zbrisali kao da nije ni postojao, a on mučenik prihvatio sve sem da glavni grad nezavisnog Kosova bude Severna Mitrovica i doveli napredne koji nisu pitali zašto nego samo šta treba da se uradi uključujući i faktičko priznanje Kosova kao nezavisne države. Sve, samo da bi oprali svoju radikalsku prošlost. Samo slušamo svaki dan da MMF zahteva ovo, MMF zahteva ono... Ne znam više da li su to zaista zahtevi MMF-a ili ovi naši lupetaju i ne znajući šta da rade i kako da objasne, uvek okrive MMF. 
Privatizacija je vrhovna ekonomska zapovest naših vladara. Apsolutno podržavam koncept da je nešto čemu se ne zna ni vlasnička ni upravljačka struktura osuđeno na propast i da masu stvari treba privatizovati, ali nama je gotovo svaka treća privatizacija završila gašenjem firmi i otpuštanjem radnika. I slažem se da nešto što je odavno mrtvo treba mrtvim proglasiti, a ne subvencionisati iz budžeta zarad kupovine socijalnog mira, ali ne treba ekonomskom genijalnošću proglašavatio to što ćete naći zainteresovane za privatizaciju Telekoma ili EPS-a, firmi koje vrte skoro milijardu evra godišnje. To se smučilo Grcima, to će se smučiti i nama. 
Suština cele priče sa Grcima i nama i svima drugima je u sledećem: Ko ne sluša i digne glavu, "streljamo ga odmah", a ko sluša i drži je pognutom, njega malo kasnije. To su Grci shvatili onog trenutka kad im je rečeno da mora biti još gore da bi možda bilo bolje. Mi smo taj trenutak prošli, ali nismo reagovali. Sada, kada nam naši prijatelji uvaljuju još jednu, ko zna koju po redu, genocidnu etiketu, urla premijer onako radikalski kako zna "neće Srbiju niko ponižavati... nećemo dozvoliti da nas tretiraju kao krpu... mi volimo i Mileta Dodika i Republiku Srpsku...", ali bojim se da je taj urlik, kao i svi oni urlici dok je bio pravi radikal, samo zamazivanje očiju narodu koji se još uvek loži na te adrenalinske šok bombe koje premijer povremeno baca. Kad on počne da lamentira nad našom tužnom sudbinom i diže nacionalni naboj, po običaju, desi se neko veliko sranje. Živi bili pa videli! 

недеља, 5. јул 2015.

Građanska inkvizicija

Pre nekoliko dana u javnu raspravu je pušten nacrt Građanskog zakonika kojim se reguliše širok spektar ljudskih prava. Imovinska prava, prava seksualnih manjina i uređenjenje porodičnih odnosa su samo neke od oblasti kojima se pomenuti zakonik bavi. Zbog želje da ovaj post ne pretvorim u sredstvo za plavilo vrata osvrnuću se na dva, po meni važna dela ovog zakonika, a to su prava seksualnih manjina i uređenje porodičnih odnosa.
Pod seksualnim manjinama u širem kontekstu podrazumevaju se pripadnici tzv. LGBT (lezbijke, gejevi, biseksusalci, transseksualci) zajednice, ali jedan ovog zakonika bavi se pravima osoba homoseksualne orijentacije i tim delom ću se i ja baviti. Homoseksualizam je do osamdesetih godina prošlog veka bio smatran bolešću dok ga Američko udruženje psihijatara nije proglasilo "varijetetom ljudske prirode". Apsolutno se slažem sa tim da homoseksualizam nije bolest i da ljude takve orijentacije nipošto ne treba smatrati bolesnim. Nedopustiva je njihova diskriminacija u smislu zaposlenja, slobode govora ili okupljanja. Muka mi je od cirkusa koji se svake godine pravi oko održavanja Parade ponosa i lično mi više smetaju huligani koji bi da ruše Beograd i lome kosti nego grupa ljudi koja bi da prošeta ulicama glavnog grada, ali mi isto tako smeta količina prostora koji čitava ta priča zauzima u zemlji u kojoj postoje mnogo diskriminisanije kategorije od homoseksualaca. Ono što nacrt Građanskog zakonika donosi je izjednačavanje prava homoseksualnih i heteroseskualnih parova u smislu prava na brak. Ovim zakonikom daje se mogućnost homoseskualnim parovima da sklapaju brak. U ovom našem raspalom društvu, institucija braka odavno je u krizi. Što zbog činjenice da se sve veći broj njih umesto "zlatnom svadbom" završava razvodom što zbog želje sve većeg broja parova da žive u vanbračnoj zajednici. Nemam ništa ni protiv razvoda, ako drugačije ne može, ni protiv vanbračne zajednice, ako ljudi tako žele, ali ispade paradoksalno da najveći čuvari i zaštitnici institucije braka postaju homoseksualni parovi svojom neodoljivom željom da im se da za pravo da sklope klasičan brak sa matičarem, kumovima i ostalim pratećim elementima. Ako se uzme u obzir činjenica da su vanbračne zajednice u pravno-administrativnom smislu gotovo u potpunosti izjednačene sa klasičnim bračnim, ne vidim odakle tolika potreba da se homoseksualnim parovima dozvoli sklapanje klasičnog građanskog braka. U zemlji u kojoj su haos devedesetih i tranzicija dvehiljaditih rasturili porodicu kao instituciju vrlo važno pitanje postaje davanje prava dvema osobama istog pola da izigravaju mladu ili mladoženju, u zavisnosti od toga kako se dogovore. Ako je institucija vanbračne zajednice pravno regulisana, ako se ovim i drugim zakonima regulišu imovinsko-pravni odnosi, čemu toliko insistiranje na tome da se zakonom da pravo homoseksualnom paru da sklopi klasičan brak? Ono što mi konstantno smeta je nametnuta potreba da se izjednačavaju stvari koje u osnovi svojoj nisu iste. Ne sporim da ne sme biti diskriminacije po bilo kom osnovu, ali i ova besomučna uravnilovka mi jako ide na živce. Koji aspekt ljudskih prava je ugrožen time što je u dosadašnjim aktima brak definisan kao zakonom uređena zajednica muškarca i žene? Po Darvinu, dva osnovna vida borbe za opstanak su ishrana i prudežetak vrste. Činjenicom da je priroda stvari uredila tako da do stvaranja novog života dolazi isključivo spajanjem muške i ženske polne ćelije (kloniranje ne računam jer nije prirodni mehanizam), određene su i neke druge stvari. Pod ovim svakako ne mislim da je neko heteroseksualne orijentacije superioran u odnosu na onog ko to nije, ali svakako mislim da je želja i potreba za izjednačavanjem tih kategorija u svakom smislu sumanuta. Isto kao što mislim da su sumanuti pokušaji brisanja razlika između muškarca i žene kad je sama priroda tu razliku definisila činjenicom da žena može, a muškarac ne može, da rodi dete. Različitost je nešto što je poželjno i što treba čuvati i poštovati. Različitost ne sme biti razlog za vređanje, ugrožavanje ili diksriminaciju, ali nemojmo svojim, ljudskim, zakonima pokušavati da promenimo stvari koje je priroda davno definisala samo zato što je to u datom trenutku društveno poželjno.
Drugi, za mene i važniji, aspekt ovog zakonika odnosi se na uređenje porodičnih odnosa, tačnije definisisanjem prava deteta i regulisanjem prava roditelja u odnosu na dete. Tako se među odredbama zakonika nalazi zabrana telesnog kažnjavanja dece, zabrana ograničavanja kretanja detetu, zabrana oduzimanja mobilnog telefeona detetu itd. Ogorčeni sam protivnik nasilja bilo koje vrste, a naročito nasilja nad decom, ali imam utisak, i to mi naročito smeta, da je ovaj zakonik pokušaj da se u istu ravan dovedu nasilje nad decom i primerena fizička kazna koju je svako od nas osetio na svojoj koži. Da li je povremena "vaspitna ćuška" ili prutić po zadnjici od bilo koga napravio istraumatizovano i psihički ugroženo dete? Da li je iko od vas pobegao od kuće ili poželeo da izmasakrira roditelje jer je dobio po turu? Po novom zakoniku dete ne smete kazniti ni tako što ćete mu zabraniti izlazak iz kuće ili oduzeti mobilni telefon. U prvom slučaju ugrožavate mu slobodu kretanja, a u drugom slobodu komunikacije. Uz zabranu fizičke kazne, mučeni roditelj ostaje bez ikakvog prava na sankciju prema neposlušnom detetu. Je l' to normalno? Kuda to vodi? Šta će biti ako dete kome roditelj ne može da zabrani izlazak iz kuće te izlaske koristi kako bi posećivalo sastanke kakve satanističke sekte koja promoviše orgijanje, upotrebu droga ili nasilje prema sebi i prema drugima? Koji će to zakonik i koja država pomoći tom roditelju i tom detetu? Šta ćemo ako dete izrazi želju da se pridruži Islamskoj državi u Siriji? Pošto mu ne možemo zabraniti da izađe iz kuće, ostaje nam da ga prijavimo nadležnima pa da ga hapse na aerodromu. Misli li neko o tome ili samo besomučno prepisuje ono što se smatra "naprednim evropskim vrednostima"? Šta će biti ako dete kome ne smemo zabraniti upotrebu mobilnog telefona, četujući, fejsbukujući i skidajući igrice napravi račun od 5, 10, 15 ili 20 hiljada dinara? Hoće li obespravljeni roditelj imati mogućnost da zatraži finansijsku pomoć od autora zakonika kako bi izbegao da mu zbog neplaćenog računa na vrata pokucaju izvršitelji i odnesu televizor i frižider iz kuće? Šta ćemo proizvesti tim zakonima? Da li je pozadina zaista želja da se zaštite deca ili pokušaj rasturanja tradicionalne porodice u kojoj članovi međusobno komuniciraju i brinu jedni za druge? Razmišlja li neko o tome da se ovakvim zakonima trasira put da nam deca izrastu u razmažena i raspuštena derišta koja će posezati za svojim pravima kad god se roditelj usprotivi nekoj njihovoj želji?
Ranije je već zakonom regulisano da dete starosti 15 godina kod lekara može ići bez znanja i pratnje roditelja. Na taj način zakonopisac uskraćuje pravo roditelju da bude upućen u zdravstveno stanje sopstvenog deteta. Je l' to normalno? Da vozi ne može pre 17, da glasa ne može pre 18, ali već sa 15 ima pravo da roditelja ne obavesti o poseti lekaru ili kakvom zdravstvenom problemu. Reći će neko da je zakon ostavio mogućnost lekaru da obavesti roditelje ukoliko smatra da je to neophodno. Procena neophodnosti subjektivna je kategorija i kao takva podložna proveri. Koji lekar će rizikovati da na sudu dokazuje da to što je obavestio roditelje o zdravstvenom stanju njihovog deteta nije odavanje lekarske tajne nego neophodnost?
Suprug sam jednoj divnoj ženi i otac dvema fantastičnim devojčicama. Za nekoliko meseci očekujemo još jednog, petog člana porodice i zbog svega toga smatram sebe apsolutno pozvanim da pričam i o braku i o roditeljstvu. Verovatno ima onih koji se neće složiti sa mnom, ali smatram da je u vremenu u kome sve veći broj roditelja mora da bira između borbe za egzistenciju i bavljenja vaspitanjem dece jer za oboje nema dovoljno vremena, potpuno bespotrebno tovarenje roditeljskih pleća besmislenim zakonima kojima se stavljaju u inferioran položaj u odnosu na dete. Dete koje su stvorili, koje gaje, hrane i oblače. Dete zbog čijih grčića ne spavaju noćima i zbog čijih prijemnih ispita imaju najveću tremu u životu. Pustite nas da volimo i čuvamo našu decu onako kako je priroda odredila i kako su nas naši roditelji voleli i čuvali. Nesavesne i nenormalne roditelje treba kažnjavati, ali besmisleni su zakoni koji pokušavaju da, kako je jednom veliki glumac Petar Božović rekao "uče majke kako da vole svoju decu".