петак, 1. мај 2020.

GejCovanje

Juče su, što bi influenseri rekli, "gorele društvene mreže". Povod, obraćanje prof. Nade Kostić sa govornice Skupštine u vezi sa koronom, 5G mrežom, pandemijom, vakcinama... (usput budu rečeno, do juče nisam ni znao da je poslanica u Skupštini). Za kratko vreme bilo je na hiljade "šerova" i "lajkova", komentara, podrške, oduševljenja. Evo i ja šaljem jedan veliki "lajk" činjenici da je profesor Medicinskog fakulteta dostigao broj "lajkova" pevaljki i starleta što bi u normalnim okolnostima, bilo pohvalno za jednu zemlju. Reklo bi se da je narod konačno počeo da sluša obrazovane i pametne ljude, a ne budale i šarlatane.
Ja javno priznajem da se ne razumem u telekomunikacije i ne znam ništa o 5G mrežama. Voleo bih da neko ko zna više o tome, napiše, objasni i rasvetli tajnu vezanu za 5G mrežu. Ne znam da li i kako utiče na zdravlje ljudi, ali ostajem otvoren za mogućnost da je tačno da je opasna. Dakle, ne stidim se da kažem NE ZNAM! Ono što znam, a može se pročitati i proveriti je, da je npr. Južna Koreja gotovo komplet "petogeumrežena", a da u Iranu, npr. ni fiksna telefonija još uvek ne funkcioniše kako treba. Južna Koreja se vrlo efikasno izborila sa koronom, ne tako veliki broj zaraženih, obolelih i umrlih. U Iranu pomor. Koliko je situacija u Iranu bila ozbiljna govori podatak da su raspustili zatvorenike jer nisu mogli da obuzdaju epidemiju. Južnokorejska zdravstvena služba, baš zahvaljujući modernim tehnologijama, uspela je efikasno da isprati zaražene, sumnjive i njihove kontakte. Masovnim i pouzdanim testiranjem, na vreme u karantin stavljala potencijalne širioce zaraze. I to je fakat. Ne znam, samo naglas razmišljam, da li ove činjenice možda imaju veze sa tim da u Južnoj Koreji 70% populacije čine obrazovani ljudi i što su generalno disciplinovana nacija. Daleko od toga da želim da uvredim veliki narod Irana ili bilo koji drugi narod, ali samo razmišljam, misleće sam biće.
Druga stvar, ono što jedan broj naučnika tvrdi je i to da je izgleda ovaj virus malo "naštelovan". Tako reče čuveni francuski naučnik i nobelovac Lik Montanje, čovek zaslužan za otkriće HIV virusa, izazivača "kuge savrmenog doba", poznatije kao SIDA. Dakle, ima osnova za verovanje da se neko igrao virusom pa se možda malo i zaigrao. Niko ne tvrdi, za sada izražava sumnju. U tom smislu, profesorka Kostić nije rekla ništa novo, samo je svojim nastupom javno istakla kandidaturu da zameni malo potrošenog prof. Nestorovića koji je dodatno prolupao u doba korone.
Treće, opet vakcina. Evo ja javno priznajem, neću se vakcinisati i neću vakcinisati svoju decu dok ne budem sasvim siguran šta je ta vakcina, kako funkcioniše, koji su željeni, a koji neželjeni efekti. Smatram da je period od 6 meseci kratak za detaljno proučavanje i kvalitetno ispitivanje bilo koje pa i ove vakcine! Za to ipak treba malo više vremena. I to pravo ne osporavam nikome, naprotiv. Ali ne pada mi na pamet da kažem da su vakcine zlo i da ih treba potpuno ukinuti. Profesorka je, čini mi se govorila, samo ovoj najavljenoj vakcini, a ne o vakcinama uopšte i to ne treba da bude povod za masovnu histeriju protiv vakcina. Govorila je profesorka i o kanibalima i o "izedanju" dece, ali mislim da ću taj deo ovde preskočiti.
Opet razmišljam, priznajem, prosečan čovek pa i čovek u Srbiji, svakoga dana svašta pojede (zato smo svaštojedi), popije, sažvaće i proguta. Dakle, mogućnost da svašta u sebe  unese, od pesticida, hormona, antibiotika kojima se životinje tretiraju, konzervanasa, stabilizatora, veštačkih boja, svakakvih kancerogenih supstanci, NEOGRANIČENA!!! Pijemo lekove protiv bolova, protiv hipertenzije, dijabetesa, antibiotike, o sedativima da ne pričamo (lakše bismo bez hleba nego bez Bensedina),  razne sumplemente za imunitet, detoksikaciju organizma... I niko nije započeo tako histeričnu kampanju i tako glasno izrazio sumnju u to šta li sve u sebe unesemo na taj način. Šta li ima u svim tim lekovima i kako utiču na nas. Šta li je skriveno u toj tabletici koja tako blaženo deluje na naš mozak. Ne, ništa od toga. Ali, vakcina je idealno sredstvo za trovanje, čipovanje, praćenje, "zombiranje" ljudi. Ne znam, samo RAZMIŠLJAM!!!  Sate provodimo na telefonima, tabletima i kompjuterima. Zračimo se i fizički i mentalno, a nikome nije palo na pamet da se založi za ukidanje mobilnih telefona, tableta, računara, interneta... NIKOME!!! Nikome nije palo na pamet da "zlotvoru Gejcu" doaka tako što će ignorisati Windows, Word, Excel, Power Point... jok! Neće ga majci on nas trovati vakcinom, a za ovo drugo, jebi ga, nije tako strašno. A i dosadno bi bilo bez svega toga. Ne čini li vam se da ovo ima malo licemeran prizvuk?
Najzad, pitanje da li je pandemija/epidemija stvarna ili isfabrikovana. Evo, ne znam, što bi rekla čuvena majka na Đeljanu i Bicu, "nesam (dovoljno) školovala". Znam da ljudi stvarno obolevaju, verujte mi, imam pouzdane informacije. Znam da neki od ovoga i umiru (i to je provereno). Iz dana u dan dobijamo i "specifikaciju" toga koje delove organizma napada, kako deluje na pluća, jetru, crvena krvna zrnca, hemoglobin... Ono što želim da pitam, odakle nam pravo na toliku aroganciju da verujemo da je u 21. veku nemoguće nešto što je bilo moguće u 16. ili 17.? Zašto tako superiorno mislimo da su epidemije kuge i kolere bile moguće pre 200-300 godina, a da epidemija zarazne bolesti nije moguća danas? Zato što imamo mobilne telefone i internet? Zato? Zato što smo popili svu pamet sveta i razjebali prirodu toliko da je bilo šta prirodno nemoguće? Zato? Zato što smo posekli šume, zabetonirali livade, sagradili fabrike pa nijedna prirodna stvar ne može da se desi? Teško. Mi smo ista ljudska vrsta koja je ovom planetom hodala i pre 200 i pre 300 godina. Imamo po jedno srce, dva plućna krila, par bubrega, jetru, slezinu... I dalje se na jednom, istom, mestu "punimo", a na drugom, istom mestu, "praznimo". Dakle, nije se tu nešto značajno promenilo. Pa odakle onda ideja da napad zarazne bolesti izazvane mikroorganizmom i epidemija iste, ne mogu biti prirodan proces. Opet ne tvrdim, samo razmišljam.  Ono što hoću da kažem, moguće da je virus malo "bildovan" negde u laboratoriji pa utekao ili ga neko pustio, ali moguće i da je to prirodna stvar koja se dešavala od kad je sveta i veka.
Epidemije su se dešavale i dešavaće se. Epidemije su pobeđivane, biće pobeđena i ova. Ono čega se bojim je da borba protiv isključivosti, pogrešnih i zakucanih uverenja, loše informisanosti i na kraju, povremenih napada ljudske gluposti, neće biti tako uspešna.

недеља, 26. април 2020.

VAKCINA... koje nema

Dobili smo priliku prethodnih dana da još malo produbimo ionako duboke rovove u koje smo se godinama ukopavali i iz kojih se gledamo preko "nišana". Povod je vakcina koje NEMA i izjava Novaka Đokovića o vakcini koje NEMA!!! Izgibosmo od borbe ZA i PROTIV vakcine koje NEMA! Kao lekar imam svoje mišljenje o vakcini i vakcinaciji, zasnovano na istoriji medicine i naučnim činjenicama do kojih je ista došla. Uprkos tome, nemam nameru da budem ni za ni protiv, da ubeđujem bilo koga da se vakciniše ili ne vakciniše, pogotovo vakcinom koje NEMA! Pokušaću da napravim kratak podsetnik o tome kako su antibiotici i vakcine dramatično menjali istoriju medicine, ali i istoriju sveta.
Termin antibiotici se, u najužem smislu, koristi za LEKOVE kojima se leče bakterijske infekcije, a generalno podrazumevaju lekove protiv mikroba, malih, mikroskopskih organizama koji izazivaju infekcije. Pronalazak jednog antibiotika, Penicilina, je, po mom skromnom mišljenju, najepohalnije otkriće u istoriji medicine. Aleksandar Fleming je uspeo da napravi lek koji je sa "onog sveta" uspešno vraćao ljude sa upalom krajnika, inficiranim ranama ili urinarnim infekcijama. Neko će reći da su to bezazlene infekcije i da je nemoguće od toga umreti. Da, sa današnjeg aspekta kada postoje antibiotici. Zamislite da čujete da je neko umro od gušobolje, "obične" posekotine ili peckanja dok piški. Teško, a? Čak i danas nije nemoguće da se to desi, ali mogućnost za to je, da citiram jednog našeg "kolektora" iz sveta politike, "svetlosnim godinama" manja. Zašto? Zato što imamo antibiotike. I nikome nije palo na pamet da Fleminga proglasi masonom, vođom svetske zavere protiv ljudi, a naročito Srba, vanzemaljcem poslatim sa udaljene planete da satre ljudski rod.
Zamislite promenu koju je svet doživeo kada su dva čoveka, Šac i Vaksman, objavila da su pronašli lek protiv bolesti,  u narodu poznate kao "jeftika", a u medicini kao tuberkuloza. Zamislite nadu, radost i oduševljenje miliona kada se pojavio Streptomicin. Zamislite veličinu pobede života kada je otkriveno da postoji način lečenja bolesti od koje su kroz vekove umirale stotine hiljada ljudi. Niko nije rekao da su ova dva čoveka članovi "sionskog priorata" kojima je osnovni zadatak da upropaste čistokrvnost naše rase tako što će nam ubrizgati klicu sa Atlantide.
Pokušaj da se na isti način bori protiv virusa kao izazivača infekcija, nažalost, nije bio na istom nivou kao sa bakterijama. Međutim, pametni ljudi davno su primetili da neki ljudi koji preleže određenu virusnu infekciju, više od iste ne obolevaju. Pitanje je bilo, zašto. Odgovor, organizam je uspevao da u borbi sa tom infekcijom, napravi "vojnike" i nauči ih da se sa tim virusom bore pri ponovnom susretu. Genijalno, a? Čudo je ljudski organizam, samo ga treba poznavati. A da biste ga poznavali, za to treba neka škola. Na tom saznanju, baziran je koncept vakcine i vakcinacije. Date čoveku delove virusa ili oslabljeni virus u celini, a naš pametni organizam počne da pravi "vojnike" (antitela) sposobne da se sa tim virusom bore kada nas zaista napadne. Nije teško za shvatiti čak i ako niste zdravstveni radnik.
Virus besnila jedan je od najgorih "ubica". Smrtnost je bila 100%; a oboleli su umirali gušeći se u najstrašnijim mukama, potpuno psihički rastrojeni. Period od momenta zaraze do smrtnog ishoda, prosečno 4-5 dana. Strahota, reći ćete! Leka nije bilo. Onda je jedan čovek to promenio. Luj Paster, genijalni Francuz, otkrio je vakcinu koja je promenila istoriju i strašni ubica više nije bio tako strašan. To je samo jedan primer kako su vakcine menjale svet.
Ne treba se baviti statistikama i procenjivati koliko je ljudi kroz istoriju umrlo od besnila, tetanusa, malih boginja, velikih boginja... Svakako je broj nezamislivo velik. Ono što treba znati je da je taj broj nezamislivo smanjen pronalaskom i upotrebom vakcina. Neki se sećaju, neki su čitali, a neki gledali film, o tome kako je izledala epidemija velikih boginja u blaženopočivšoj SFRJ. Tada je vakcina spasila hiljade života. Sprovedena je masovna, najmasovnija vakcinacija u tako kratkom vremenskom roku, u istoriji. I bolest je pobeđena. Zašto niko tada nije razmišljao da li da se vakciniše ili ne. Zato što je video šta se dešava sa obolelima, a slike su bile jezive. Doduše, tada se epidemijom bavila isključivo zdravstvena služba, čak se ni najveći sin naših narod i narodnosti nije usudio da bude "glavni" u priči, ali dobro, to sad nije tema. Od tada, velikih boginja kod nas nema. Male boginje, tetanus, difterija, rubeola... gotovo su iskorenjene na našim prostorima zahvaljujući vakcini. O značaju rada Callmeta i Guerina i pojavi čuvene BCG (be-se-že) vakcine, ne treba trošiti reči, svima je poznato.
E sada, mene zanima, kako smo došli do toga da se u današnje vreme pored svih podela koje gajimo, podelismo na protivnike i zagovornike vakcinacije? Kako smo pored promaje, uspeli da nađemo još jednog smrtnog neprijatelja nacije? Kako smo se podigli na tako visok nivo da raspravljamo o svetskim zaverama, čipovanjima, vladarima iz senke, a preskočili onaj deo u kome se uči da se nepoznatoj osobi obraća sa Vi, da se smeće ne baca u reku ili sa terase stana u kome živimo? Kako smo uspeli da budemo toliko otvorenog uma da promišljamo krupne stvari iz globalne politike, a nismo u stanju da se sa lokalnim moćnicima izborimo za asfaltirane puteve, uređene parkove i to da žene nisu objekti za "ljupkanje" i "volkanje"?
Apsolutno podržavam kritički stav prema tome da li je nešto što treba , vama ili vašoj deci, ubrizgati u telo, dobro ili nije. Podržavam stav da je NATO zločinačka organizacija koja nas je zasipala uranijumom. Očima ne mogu da ih vidim zbog toga. Podržavam i stav da smo kroz istoriju hiljadu puta, što svojom glupošću što nepravdom velikih, bili oštećeni. Po svemu ovome se verovatno ne razlikujem od većine ljudi u ovom zemlji. Ali, kakve to veze ima sa vakcinama. Razumem da postoji otpor prema vakcini koja je nova, nedovoljno ispitana, sa još uvek nejasnim željenim i neželjenim efektima. Mišljenja sam da treba pitati, proveravati, tražiti objašnjene. Mišljenja sam da se takvo objašenjenje ljudima mora dati!!! Ali, taj generalni, apriori stav protiv vakcina i vakcinacije, pogotovo onih koje su godinama među nama, čiji efekat i dejstvo su nam poznati, zaista ne mogu da shvatim. A tek ne mogu da shvatim ogorčenu borbu protiv vakcine koje NEMA!!! Možda je neće ni biti. Možda čuveni "kolektivni imunitet" postignemo prirodnim putem pa nam vakcina ne bude ni potrebna. Možda čuvena corona postane takva da ne izaziva ozbiljnu bolest.Možda ispadne da smo džaba "tupili zube" i režali jedni na druge. Ne mogu da shvatim ni da narod koji guta Pink i avaza ne pušta na to što budala sebi "ozonira" krv, zna da je vakcina koje NEMA način da nas truju, čipuju, sterilišu i zatru. Ne mogu da shvatim da je nacija koja nije u stanju da prepozna laž i obmanu koja nas zapljuskuje svakog dana od naših, domaćih "trovača", potpuno ubeđena da nam smrtna opasnost preti od vakcine koja je delo svetskih "trovača". Prihvatamo gubitak slobode govora, mišljenja, kretanja; prihvatamo da smo ovce koje po potrebi uteruju u tor i isteruju iz istog, ali nikako ne prihvatamo objašnjenje da je vakcina način borbe protiv bolesti, a ne sredstvo za "čipovanje". Možda i jeste, ja to ne znam, ali o vakcinama znam ono što sam napisao. Ako ne verujete, proverite. Ali u knjigama, ne u Trećem oku i na You Tube-u.

уторак, 14. мај 2019.

TIŠINA...

"Dođu vremena kad pametan zaćuti..." govorio je veliki Ivo Andrić. Kad pametan zaćuti! Koliko pametan treba biti pa znati ćutati? Ćutanje je veština izabranih. Koliko puta je svako od nas zaćutao, koliko puta u svom životu reč ćutanje? Koliko je stihova najlepših pesama počelo ili završilo "ćutanjem" o nečemu ili nekome? I da li smo se ikada zapitali šta znači ćutati? "Ćutanje je zlato" govorio je narod od davnina. Nisam siguran da smo istinitost ove izreke ikada pravilno interpretirali. Da li se ta "zlatnost" ćutanja odnosi samo na to da se ne izgovori, uvek i svuda, ono što um smisli ili je ćutanje kao zlatna kategorija privilegija onih koji u životu pored SAGOVORNIKA pronađu i SAĆUTNIKA? Može li ćutanje imati išta zlatno u sebi ako ga nemaš sa kim podeliti. Može li ćutanje išta značiti ako nema onoga ko bi ga čuo.
Skloni smo tome da ćutanje često tumačimo time da onaj ko ćuti nema šta da kaže. A nije li ćutanje pred čudom koje nije moguće opisati,odraz divljenja istom, mnogo više nego bilo koja izgovorena reč? NIje li ćutanje ispraćeno pogledom ka nekome ili nečemu glasnije od bilo koje izgovorene reči?
Ćutanje je odnos prema životu; ćutanje je odnos prema smrti; ćutanje je odnos prema ljubavi i ćutanje je odnos prema sebi.
Ćutanje je odraz karaktera. Mnogo puta sam čuo "Godinama ćutim, ali više neću". Zašto ćutiš i kome ćutiš? Da li o tebi takvom više govore godine ćutanja ili momenat progovaranja? Da li je to ćutanje posledica mudrosti ili straha? Znaš li uopšte kome si ćutao i kome više nećeš? Odgovori na ovo govore mnogo toga o nama samima.
Mnogo toga je ćutanje, ali je samo jedno ćutanje, ćutanje svih ćutanja. Ćutanje sa pravim SAĆUTNIKOM. Sa onim, sa kojim nema neprijatne tišine, nego je svaka tišina, pa i ona koja bi trebalo da bude neprijatna,  prijatna jer ima svoju svrhu i svoju poruku. Sa onim ko tvoje ćutanje razume bolje nego bilo koju izgvorenu reč. Sa onim ko zna da ga ćutanjem voliš, želiš ili prezireš. Ćutanje je poruka samo ako je onaj kome se "obraćaš" zna da je pročita i da li razume tvoje ćutanje.
Od milion izbora koje u životu pravimo ili ne pravimo, važno je izabrati onoga sa kim možeš ćutati jer će i ono što izgovoriš razumeti jedino onaj ko razume tvoje ćutanje.

петак, 19. октобар 2018.

Rijailiti iz doma zdravlja


 Snimak jedne majke iz Kragujevca o tome kako, navodno, njeno dete sa temperaturom nisu hteli da pregledaju u Domu zdravlja izazvao je pravi metež. Vest koja prati snimak kaže da majka tvrdi da izvesna doktorka nije htela da pregleda njeno dete koje je već pregledao jedan doktor 3 dana ranije pa pošto detetu nije bilo bolje, dovela ga ponovo, zahtevajući da ga pregleda druga doktorka odbijajući pregled izabranog doktora jer smatra da "nije dovoljno stručan".Navedena dokotorka koja je po misljenju majke dovoljno strucna, bila je detetov izabrani lekar do nedavno kada ju je majka zamenila doktorom koji vise "nije strucan". Ostalo je nejasno da li je dete po ponovnom dolasku već pregledao "nestručni" lekar pa je majka htela drugo mišljenje /na srpskom second opinion/ ili je odmah htela kod druge doktorke koja više, po majčinoj želji i zahtevu, nije detetov izabrani lekar. Elem, gospodja je uhvatila telefon, snimila dve doktorke, okačila snimak na FB i danas cela Srbija priča o tome. Jedni podrzavaju, drugi hvale, nadje se poneko i da opravda zdravstvene radnice, uglavnom niko nije ravnodušan. Naknadno saznah da je majka sa istim snimkom bila pre izvesnog vremena i jednoj televiziji sa nacionalnom frekvencijom. E sad, mene apropo ovoga muči nekoliko stvari pa prosto imam potrebu da obajsnim i pitam.
Prvo, kod nas, doduše poluuspešno, funkcioniše sistem izabranog lekara /opšta praksa, ginekolog, pedijatar/. Svrha i zamisao sistema "izabranog lekara" je da imate jednog doktora koji prati vaše stanje, zna vaše navike, vašu porodičnu anamnezu i slično. Svaki pacijent ima pravo da izabere lekara po svom nahodjenju. Niko mu ga ne nameće. U svakom trenutku, ako ste nezadovoljni, možete istoga zamenti nekim drugim pa trećim i tako do beskonacnosti. Imate pravo da sumnjate u neciju strucnost. Imate pravo da budete nezadovoljni, ali nemate pravo da se nad nekim iživljavate. Isto važi i za drugu stranu. Zakonom je propisano da pacijent ide na pregled kod izabranog lekara sem u situacijama kad je ovaj/ova duže odsutan ili kad je stanje hitno. Ali, hitno stanje nije stvar nahodjenja već strogo definisanih medicinskih parametara. Na zapadu, kome navodno težimo, febrilno stanje se do 5 dana tretira samo Paracetamolom pa tek onda vade krv, snimaju, slikaju i ostalo. Doktori su dužni da poštuju pravila i zakone koje propisuje država, a nezadovovoljni pravilima i zakonima države mogu da psuju državu,a ne doktora ili sestru. To sto većina roditelja misli da je nestručan svaki lekar koji detetu koje 2 dana ima temperaturu nije dao antibiotik  problem je koji je neko davno definisao kao “svi pametni medicine znaju, samo smo mi glupi morali i da studiramo”. Kad dovedu febrilno dete na pregled i ne dobiju čarobni napitak zvani antibiotik, ne računaju da su kod lekara išli. I sta god pisali i pričali, nemate pravo da bilo koga u zdravstvenoj ustanovi snimate i snimak objavljujete bez njegove dozvole kao što ni mi nemamo pravo da snimamo pacijente i objavljujemo snimke bez njihove dozvole pa čak i u formi naučnog rada. Kraj! To što vas u predizbornim kampanjama lažu kako imate pravo na sve i svašta, a da vam ta prava oduzimaju zdravstveni radnici ne uzimajte za ozbiljno, lažu!
Mogu da razumem da je majka bila besna, nezadovoljna, uplašena.... Na sve to ima pravo, ali kako proceni nečiju stručnost na osnovu toga što ti je jednom video dete?  Ne poričem da medju lekarima ima ljudi sumnjivih biografija i stručnih kvaliteta, često ih srećem. Ne poričem  da ima nevaspitanih, bahatih, bezobraznih i neodgovornih. Ne poričem da ima i korumpiranih. Svega toga ima. Ali kad bih većinu vas koji niste zdravstveni radnici, stavio u samo jedno naše dežurstvo pa da vidite sta doživljavamo i kako se pacijenti  prema nama ponašaju, drugačije biste gledali čitavu stvar. Kad biste čuli uvrede i psovke kojima nas pacijenti čašćavaju jer u pola 3 ujutru nisu dobili ispiranje ušiju koje je za njih hitno stanje, malo biste se zamislili.
I na kraju, ne mogu, a da se ne zapitam, kako smo uopšte došli dotle da nas bar 50% nacije mrzi, prezire i ne podnosi? Da li su to sistemi koji forsiraju podele i polarizacije, da li smo to mi sami, da li je uzrok nesrećna zemlja nesrećnih ljudi kojima treba ventil ili sve to zajedno?
Šta god da je, normalno nije.

недеља, 3. септембар 2017.

PRVACI I MUZIKALCI

Septembar je meni vrlo važan mesec u godini. Osnovni razlog za to je što me majka u pomenutom mesecu, pre mnogo godina, donela na svet. Od tog nekog sptembra, godine, neke davne, putujem i skupljam slike, lepote i strahote ovog sveta.
Ovaj septembar, tačnije njegov početak, preciznije njegov prvi dan, ipak ću pamtiti po nečemu drugom. Pamtiću po dvema stvarima koje možda na prvi pogled nemaju veze jedna sa drugom, ali su suštinski vrlo povezane.
Prvog dana ovog septembra počelo je jedno dugo i neizvesno putovanje za hiljade naših mališana koji se prvi put sreću sa nečim o čemu su do sada samo slušali. Krenuli su u školu. Među svim tim mališanima je i moje dete pa je utisak, inače snažan, još snažniji. Krenula su naša deca putem kojim su pre njih išli njihovi bake i deke, majke i očevi, starija braća i sestre. Krenuli su u avanturu na kojoj će biti lepih i ružnih trenutaka, uspona i padova, osmeha i suza, ali koja za cilj ima da im, uz pomoć njihovih roditelja, ojača krila i nauči da lete. Kako će se u toj avanturi snaći i kako će je doživeti zavisi, pre svega od njih samih, od svih nas oko njih, ali i od društva u celini. Voleće školu i trudiće se da daju svoj maksimnum onoliko koliko im pokažemo da je to važno. Onoliko koliko društvo u kome žive bude cenilo i vrednovalo tu školu. Voleće i poštovaće je ako im kažemo i pokažemo da je važna, da spada među najvažnije stvari u životu. Shvatiće koliko je veliko to u šta su ušli samo ako vide osmeh i dostojanstvo na licima svojih učitelja. Dostojanstvo koje su godinama i generacijama gradili, a koje im je, kao i masi pametnog i školovanog sveta, vrlo grubo, oduzeto. Shvatiće da ima smisla samo ako svakog narednog 1.spetembra krenu u školu bez tenzije i čekanja da li će školska godina uopšte početi, da li će časovi trajati pola sata ili 45 minuta jer o onom malopre pomenutom dostojanstvu nema govora ako onaj koga zovu učiteljem/učiteljicom radi za platu od 300 evra.Naš uspeh biće bezgraničan ako nauče da vredi poštovati drugog, da nije sebičnost put ka uspehu, da, za početak, druga ili drugaricu iz klupe ne cene po patikama koje nosi nego po tome da li je dobar, vredan i pošten.
Znaće da vredi truditi se ako ih naučimo da je znanje jedino što ih brani od prostote, od poroka, od bahatosti i primitivizma. Znaćemo da smo uspeli ako nam jednog dana naše dete, umesto, "pusti mi Pink da gledam Farmu, kaže "odvedite me na Noć muzike"!
E ta Noć muzike je drugi događaj po kome ću pamtiti ovaj 1.septembar. Ta divna sinteza fantastične ideje i predivne energije koju emituje hiljade ljudi dok sluša taktove grčkog Sirtakija, prodorne zvuke Orfove Karmine ili čuvene napolitanske arije O Sole Mio, daje nadu da lepota nije poražena, da se nismo utopili u bezličju i grozoti rijalitija i ispraznih talk show emisija čija je centralna tema sa kim je koja javna ličnost prevarila muža ili ženu. Ta Noć muzike i svi oni koji su tamo bili pokazuje da u ovom narodu još ima osećaja za ono što je vredno. Ta Noć muzike pokazuje da je potrebna dobra ideja, nekoliko pametnih ljudi i nešto duža pauza profesionalnih gurača klipova u točkove pa da sve "pršti" od lepote i zadovoljstva.  Voleo bih kada bi Tasovac, Suđić i družina svoju fenomenalnu trupu trubadura poveli i van Beograda jer, siguran sam, po Srbiji ima  sveta koji bi im se radovao.
Ta fenomenalna manifestacija i ljudi koji je organizuju kao i oni koji u njoj uživaju, signal su da ne treba odustati, da se treba boriti za prave vrednosti i podstrek za sve nas čija deca krenuše u školu da da im neprestano pokazujemo da vredi i da ima smisla! Do nekog novog Prvog septembra, uživajte u Noći muzike.

недеља, 27. август 2017.

Lekar-gospodin čovek ili budala?!

Ne spadam u baš popularnu kategoriju stanovništva u Srbiji. Neko nas ne voli jer se plaši doktora, neko jer se boji bolesti,a neke animozitete smo možda i sami izazvali svojim ponašanjem, činjenjem ili nečinjenjem. U svakom slučaju, sem kod naših najbližih, teško da smo baš omiljen soj. Ljudi su nekad sa pravom besni zbog zakazivanja, čekanja, odlaganja, zbog toga što nešto nisu mogli da urade u državnoj bolnici pa su morali ići privatno... Nekome je tražen novac za uslugu pa je to razlog besa i nezadovoljstva.
Pored poreskih službenika i sudskih izvršitelja, sigurno spadamo u top 3 nepopularnih profesija u Srbiji.
Količina besa koja se može nazreti u komentarima na vesti o hapšenju nekog lekara zbog greške ili mita ne spada u kategoriju normalnog i racionalnog. Krvoločnost sa kojom bi neko sudio, osudio i presudio lekaru koji je, možda kriv, a možda i nije, trebalo bi da zabrine. I ta "osetljivost" koju ljudi imaju kada je lekarska profesija u pitanju vrlo često se zloupotrebljava i koristi kao izduvni ventil za narod koji je nezadovoljan svim i svačim, ali pošto nikome drugom ne može ništa, zdravstveni radnici su zgodan džak za udaranje. Ne kažem da nema među nama svakakvog sveta. Ima nas i dobrih i loših i pravih i pogrešnih, ali znam sigurno da nismo ubice i mučitelji. Sto puta sam ponovio i sto puta ću ponoviti, nemam ništa protiv da lekar, kao i svako drugi u ovoj zemlji, odgovara za svoje greške, svoju bahatost ili svoje neznanje! Prvi sam za to jer se tako skida aura kolektivne odgovornosti oličena u floskuli "svi su oni lopovi, svi su isti" i slično. Ali gospodo, krivicu utvrđuje sud. To što nam sudstvo radi kao sat na navijenja pa kad neko zaboravi da okrene polugu, stoji po par godina, nije krivica lekara.
Elem, ovo sam samo usput naveo, želeo sam da pišem nešto drugo. Ne kao opravdanje ili dozvolu za nepočinstvo već samo kao činjenično stanje.
Pretpostavljam da niko, sem onih koji se ovim poslom bave i onih koji su iste školovali, dakla njihovih roditelja, nema predstavu kakav i koliki put treba preći do zvanja lekara. Medicinski fakultet traje 6 godina. Ispiti su ogromni, teški i ozbiljni. Sem manjeg broja onih koji fakultet završe na "porodičnu tradiciju" ili "tatu donatora skupih aparata", ljudi se namuče da dodju do dipolome koja im omogućava da rade ovaj izuzetno težak i ozbiljan posao. Ali 6 godina studiranja još i nije najteži deo. Nakon toga sledi obavezan lekarski staž, da se tek svršeni student medicine upozna sa praksom. Taj korak označi sve naopako što u ovom poslu postoji. Lekarski staže je OBAVEZAN i NIJE PLAĆEN! Dakle, podrazumeva se da, ranije godinu dana, a sada 6 meseci lekarskog staža, obavite besplatno. Pa još morate i neke veze da potežete da vas na taj besplatni staž prime. Kad obavite taj besplatni obavezni lekarski staž, sledi polaganje stručnog ispita koji se sastoji iz opšteg dela koji se bavi Ustavom i zakonima i stručnog, medicinskog. Kad to položite, sledi vam potraga za zaposlenjem koja, u najvećem broju slučajeva, rezultira time da vam neko kaže "dodji ti mali da volntiraš kod nas pa ćemo videti šta će biti". Dakle, opet besplatno sve nadajući se da će ono "biti" biti posao za platu. Ipak, to besplatno dokazivanje sposobnosti i lekarske veštine, potraje i godinama. Nekad se preseče sa nekim ugovorom na određeno koji se raskine posle 6 meseci pa se možda nastavi nakon novih 6 meseci volontiranja.Za to vreme radite kao dragstor. Prvi dolazite na posao, poslednji odlazite, ispravljate "krive Drine" koje su drugi iskrivili. I tako prolazi vreme, raste nezadovoljstvo i proganja pitanje "šta je sve ovo meni trebalo". Ne možete se oteti utisku da je trebalo da završite neke trendove i nezbite i k'o ljudi zaposednete neku kancelariju za zaštitu prava odgajivača nilskih konja pri nekoj od vladinih agencija zaduženih za pridruživanje EU. Taman kad rasčistite sa sobom da dižete ruke od volontiranja i od medicine uopšte i prelazite u trgovinu lekovima, tresne vas vest da se mesto upraznilo ili da je "prijatelj vašeg prijatelja" uspeo da umoli svog prijatelja direktora da vas zaposli. I tu zaboravite sve ružno, sva poniženja i zajebanciju koju ste prošli. Odjednom ste puni snage, elana, motiva, uzimate sve moguće medicinske časopise da ostanete u trendu. Mislite, svet je moj. Radite tako par godina, puni ambicije i motiva da se dalje usavršavate i napredujete, da učite i osposobljavate se za nove stvari,ali se, u velikom broju slučajeva, vaše ambicije i ambicije onih koji o vašoj sudbini odlučuju, ne poklapaju. O plati ćutite jer, pobogu, ne može i posao za stalno i dobra plata. Imaš posao i 55 000 dinara /458 evra/ i dosta ti je. Računate, promeniće se nešto, biće bolja plata, biće bolji uslovi, biće specijalizacija pa ajd da sačekam. I tako čekate i čekate i čekate, pritisak raste, godine prolaze, a niti raste plata niti ima specijalizacije.Bivši večiti ministar kome su vakcinu protiv gripa dali u oko da dokaže da nije štetna, Dr Tomica, je specijalizacije i zabranio jer je izračunao da nas ima viška.
Onda dočekate tu specijalizaciju i krenete na istu, opet zaboravivši na platu i sopstveni standard. U međuvremenu se neki ožene ili udaju, dobiju decu, a deca ko gremlini, hoće da jedu da piju, da se obuku i obuju, hoće zlotvori i na more, hoće i biciklo da voze, a vi im objasnite da mora da sačekaju još malo jer plata samo što nije porasla za hiljadu dinara pa ćemo onda za 12 meseci skupiti za bajs. Ne razumeju deca da za "humanost" i "Hipokratovu zakletvu" ne mož' biciklo da kupiš. Teče tako i ta specijalizacija, radiš, učiš, izgaraš, trudiš se... Doteraš do ispita, oteliš se, dezintegrišeš se, razobličiš se i položiš ga. Sreća, sreća radost. Na krovu sveta si. Dakle, ako neko nije uspeo da sabare, do zvanja specijaliste treba 6 godina osnovnih studija i minimum 4 godine specijalizacije. Naglašavam MINIMUM jer ih Ima od 5 i 6 godina.
E kad si specijalista onda se baviš ozbiljni stvarima, lečiš ozbiljne bolesti koje ne zna niko drugi. Tad ti je plata već 65 hiljada dinara /541 evro/. Ako se oteliš od dežuranja, pa ti si car jer možeš da zaradiš i 80 000 /666 evra/. Malo li je na ovu krizu. E onda te psuju, pljuju, razvlače po novinama, tuže i osuđuju, nazivaju lopovima, kriminalcima i ubicama, ali Bože moj, za 666 evra se nešto mora i istrpeti. Desi se ponekad i da neki nezadovoljni pacijent, ponesen opštom osudom svakog zdravstvenog radnika, pripuca na doktora na ulici ili prikolje medicinsku sestru na radnom mestu, ali dobro, sve su to rizici posla i niko tu ništa ne bi dirao da ne naljuti pacijente. Kakvo bismo mi to evropsko društvo bili kad ne bismo pustili raju da se malo isprazni. Desi se i da radiš po 24 sata, pregledaš, operišeš, skapavaš, a onda kad izađeš iz bolnice moraš nešto i privatno da odradiš jer je onaj deo plate od 30 000 potrošen na račune i vrtić, a do prvog još 7 dugih dana.
E onda su se otvorila rajska vrata i ONA nas je pogledala- Frau Angela je skapirala da u njenoj zemlji Švabiji, fali eksteremno veliki broj lekara. Kažu, neće Nemci u lekare i zdravstvene radnike jer je ozbiljan, težak i rizičan posao. I mi naravno, dobri i osećajni kakvim nas je Svevišnji napravio, pohrlismo da pomognemo Angeli da reši problem. Šakom i kapom se ispisujemo iz Lekarske komore, uzimamo kartu u jednom pravcu i zajedno sa braćom Sirijcima i Avganistancima koji neće da uživaju u lepoti i blagodeti Srbije, pravac Nemačka. Po hiljadu nas godišnje ide da Frau Angela i njena mezimčad nemaju muku sa čekanjem i zakazivanjem pregleda. Kod nas ta muka i nije neki problem jer smo navikli, ali Nemci, greota da se pate. I tako silan svet, školovan, obrazovan, naučen da leči ljudi, ode u Švabiju da leči Nemce. I to nikoga ne zabrinjava. Ko vele, isto je to, radio u Srbiji ili u Nemačkoj, sve će to biti "jedna Evropa" jednog dana. Nas neće imati ko da leči, bolnice ćemo da zatvaramo preko noći jer nema dežurnih lekara, operacije ukidamo jer su hirurzi i instrumentarke otišli, ali i za to ima rešenje. Onda ćemo svi u Nemačku da se lečimo kod naših doktora. Jeftinije je da svi emigriramo o svom trošku nego da država trpi trošak za povećanje plata i zapošljavanje.
Dragi moji, možda sam se raspisao previše, možda neko i neće pročitai ovo do kraja, ali želeo sam da, uz dužno poštovanje svakog vrednog i poštenog čoveka i svake časne profesije u ovoj zemlji, ukažem samo na delić onoga zbog čega je danas jako teško biti lekar ili zdravstveni radnik uopšte u zemljji Srbiji. Molim vas da to imate na umu svaki put kad bi da "vešate, kastrirate, koljete" ili kada u napadu nadahnuća lekare proglasite kriminalcima i ološem. Nas je sve manje, a bolesnih sve više. Zato se ponekad dugo čeka na pregled, zato se ponekad operacije odlažu, zato je ponekad doktor nervozan... Nije uvek razlog to što niste dali pare ili otišli kod njega privatno. Ne kažem da nema toga, ali uzmite u obzir i druge razloge.
Državo, ako ti je stalo do najobrazovanijeg sloja stanovništva, ako ti je stalo do zdravlja nacije, hitno nešto preduzmi jer ako se ovako nastavi, vratićemo se na vračeve, travke, obloge i viskove.

понедељак, 31. октобар 2016.

Prvi krug oko Sunca

Ima skoro godinu dana kako ovde nisam napisao ništa. Malo sam izgubio inspiraciju, malo sam postao deficitaran sa slobodnim vremenom, a malo me i mrzelo da piskaram. Ipak, postoje stvari i utisci koje bih voleo preneti na ove stranice i podeliti sa vama.
Naime, u subotu 29.oktobra 2016. moje najmlađe i treće po redu dete, napunilo je svoju prvu godinu. Jako mi se svidela jedna od poruka na čestitkama koje je dobijao, a glasila je "srećan ti tvoj prvi krug oko Sunca". Slaveći Duletov "prvi krug oko Sunca" nisam mogao, a da se ne zapitam kako postaviti stvari tako da svaki dan obletimo svoj "prvi krug oko Sunca". Gledajući sve one drage ljude koji su bili sa nama tog dana, osećajući svu pozitivnu energiju koju može proizvesti samo trenutni zaborav onoga što nas svakodnevno opterećuje, gledajući svoju veliku porodicu i najužu i onu malo širu, shvatio sam da često zaboravljamo i često izgubimo onaj osećaj koji proizvodi trčanje "prvog kruga oko Sunca". Gubimo osećaj za svoje bližnje, gubimo osećaj za svoje prijatelje, gubimo osećaj za sve one male stvari koje život čine i lepim i nepredvidivim u isto vreme. Postali smo zarobljenici izvesnosti. Postali smo sužnji sutrašnjeg dana gubeći  današnji koji se događa samo jednom u životu. A u današnjem danu su tu naši prijatelji, naše komšije, naša porodica. Ono što smo im mogli danas pružiti, možda više nećemo moći. Ako svojoj deci danas, zbog umora, nervoze ili nedostatka vremena, nismo ispričali priču za laku noć, uskratili smo njih za jednu priču, a sebe za onaj neponovljivi osećaj zadovoljstva koje proizvodi scena nevinih dečijih očiju koje se postepeno sklapaju pokušavajući da ostanu budne. Ako niste zagrlili svoju suprugu ili supruga i rekli im da se nikada niste pokajali zbog svog izbora, propustili ste da čujete "Ni JA". Ako danas nismo pozvali sestru, brata, oca ili majku, uskratili smo im zadovoljstvo da čuju glas nekoga koga vole najviše na svetu. Sve te male stvari pomažu u održavanju kondicije za trčanje silnih krugova oko Sunca. Svaka od tih malih stvari je ustvari novi "prvi krug oko Sunca".
Neke trke su sprinterske, neke maratonske, ali nam bez obzira na tip trke, svima treba taj jedan krug od koga sve počinje i sa kojim se sve završava.
Dok pišem ovaj blog, gledam svoje troje dece kako se igraju i slušam Gibonnija koji kaže "Već je vrime da se pomirim sa svitom...".Pomirite se i vi. I nastavite da trčite. Moj maleni dečak je juče započeo novi krug. A i ja sa njim!